iz mraka proviruju nakaze strahova mojih.
Rastrzana izmedju dvije “ja”.
Ošinuta ljubavlju ovom kao gromom iz vedra neba.
Prva ja-kao postojana stijena.
Sigurna i čvrsta,na svom mjestu.
Dok grije me sunce i dok padaju kiše.
Uvjek ustrajna u bitisanju svom.
Druga ja-kao ne mirni vjetar.
Lepršava i ne sigurna.
Uvjek spremna pomilovati neko novo lice.
Tako se nadjoh na licu tvom.
I osjetih.
Uzburkane valove zaljubljenosti.
Treperenje sjajnih zvjezda u tamnoj noči.
Nabujalu rijeku za mene nekih novih emocija.
A ko si ti??!
Budjenje neke nove zore.
Zrak sunca što izviruje kroz oblake…
Ili si i ti samo dašak nekog ne mirnog vjetra.
Koji sasvim slučajno ispreplete naše puteve.
Tvojim dolaskom uragana
stvorio si moje treće”ja”.
Kao da mi nisu dovoljna ova prva dva.
Sad sam samo velika santa leda
što plovi po površini života.
Samo čekam kada će progrijati moja zraka sunca.
Da me otopi…
Da postanem dio tog okeana…
Da isparim…
Da postanem kapljica kiše…
Što skliznu će ti niz lice.
Zaustaviti se na tim mednim usnama.
Da me lizneš ne mirnim jezikom…
Da postanem dio tvoga bića…
Nema komentara:
Objavi komentar