Kad kazaljke na satu pokažu ponoć

Ledenim zrakom,jedne trome noći,
prostrije se vrisak okićen silinom.
Umorna majka ljulja svoje čedo
ubivši Ženu odavna u sebi.

Svetom vodom iz očiju bijelih
okupa ruke,stopala i lice.
Srce joj bolno pjeva pjesmu Ocu,
da mali anđeo sudbu svoje majke doživio ne bi.

Lišće na grani požutje od boli
što majka, ne Žena, plače tužnim glasom.
I bijelom rukom u uvojak plavi
uvija sreću dalekih nam čuda.

Potamnjela voda nosi teške misli.
Otiče i zadnja nada ove majke.
Djetešcu se milom pokloni k’o Ocu.
Čudna je ova sudbina nam huda.