Trcim.
Stanem.
Sapletem se.
Padnem.
Podignem pogled.
Nikoga nema.
Da pruzi ruku.
Mrvu ohrabrenja.
Ali inat ovaj
jaci i od poraza..
Tjera me.
Nastavi!
Ponosno!
Cista obraza.
I ustajem.
Tako lako ne odustajem!
Protiv oluje
i kise.
Ja udarim jace,
strasnije,
vise.
I gle cuda!
O glavo luda!
Neko me upita.
Kuda?
Kuda?
Ma samo pravo.
Naprijed.
Zurim.
Pobjegose rjeci.
Ja za njima jurim.
O sta je opet?!
Iz ociju curim!
Oh pa to je suza neka.
Pustila je dusa meka.
Gdje li trcim?
Da li me tamo
neko ceka?
O covjeka!
Ludog li covjeka!
Ma nema veze
sto sam sama.
Kao da je neka drama.
Ja sam borac,
nisam dama.
Meni samo laz
srce slama.
Ja nemam nekog.
Muske ruke.
Moje su muke
samo moje muke.
Ali bez muke
nema ni nauke…
I opet trcim,
rjeci gonim!
Tuge nema,
al suze ronim.
I napokon sam shvatila
sta sam svo vrjeme pratila.
Pratih naslov
za pjesmu ovu.
Svjezu,novu.
Ali sve se zavrsi
u jednom slovu.
;)
Nema komentara:
Objavi komentar