OČI,OČI MI PROKLETE SLIJEPE!

Gledam i ne vjerujem sopstvenim očima.

Zmije se izmigoljile...

vode ljubav...

Još juče su jedna drugoj repove grizle...

Pita me vjerujem li Njemu ili očima grešnim.

Rekoh "TEBI,TEBI VJERUJEM!"

I iskopah mi oči NEVINE.

Za zabludnima nisam išla.

Pratila sam Njegov korak,posipala staze cvijećem.

Sada mu oči pred noge stavljam.

Šta će mi kada ne vidjeh na vrijeme da On nije ON

i da zabludna bijah jedino JA.

JEDNA IZ RUKAVA :)

Ne volim te više!
Tuga pjesme piše.
Ovo duše malo za drugoga diše.
Sve je sada stalo.oluje su tiše.
Tugovanje srca postalo je kliše.

U prikrajku srca nema ti ni traga.
Nekad bila tvoja,sada tuđa draga.
Ne prolazi više preko moga praga.
U Raju si bio,sad idi do vraga.

Nekada ti pisah divne pjesme,rime.
Danas bih da pljunem pogano ti ime.
To što biješe đubre,ponosiš se time.
Dragi,dušo moja,baš imaš i čime.

Ostalo je NIŠTA,iza naše sreće.
Tamo gdje je ZIMA slabo cvijeta cvijeće.
Pognute si glave,žaljenje sve veće.
Zbogom mili skote,niko takve neće.

pATETIKA PIŠE NAJLJEPŠE STIHOVE,ILI KAKO SAM SLOVA POJELA PRIJE RUČKA

Mrzim one što slova nam dadoše!

Zašto nam treba glas da njime plačemo?

Gumica je sjajan predmet.

Njom ću izbrisati redove uzdaha.

Smijeh je tako patetičan...

Ti si patetičan...

Jučer sam glumila francusku sobaricu.

Pokretom kukova sam ti uskratila dosadu.

Riječi su blijede,beznačajne.

Ćutanjem ću ti reći sve.

Glasom bih samo usmrtila anđele.

Danas sam tako patetična...

Okrnjena.

U kosi boje plamena vidjela sam ljubav.

Nije to bila...

Samo odraz željenog.

Rigam osjećaje,brišem ih sa hartije mokre od žaljenja.

Ne okreći se!

Neću biti u tvojim grudima,

uvijek i nikada...

Mrzim slova!

STRANCU

 

Ponekad zamislim oči ti plave.

U njima dubina mora,okeana.

Boru u uglu kako mi se smiješi.

Ni ona mi često više nije strana.

Opet ih često vidim u zelenom.

Smiješe se dok miluju moje nježne misli.

O kako smo se slatko u zelenom kutu

jedno kraj drugoga sa užitkom stisli!

No ipak tamo,u smiraju dana.

postaju jasno tamne poput noći.

Kao da zbore,dok me njima gledaš

"Hoćeš li sa nama u zalazak poći?"

Ponekad tako vidim ti ruke,

široke šake za zagrljaj spremne.

Usne sočne što mnogo kažu,

ali ipak o svemu ostale su nijeme.

I kosu zlatnu kao polja žita,

ili zrake nasmiješenog sunca.

Možda,ipak smeđu ili crnu.

A srce kuca,bespomoćno kuca.

Vidim u tebi kadkad gologlavog,

vragolastog,vrckastog dječarca.

Ponekad skitnicu,filozofa,gospodina.

Ponekad umornog,oronulog starca.