što dopiru kroz pusta okna.
I sjene tamne i strane,
koje glave promaljaju kroz stakla.
Plaši me vrištanje tišine,
parajući čudnu noć.
Noćas sam ponovo mala.
Iznova se bojim mraka.
Pokušavam raširiti krila.
Zaboravih,
davno su podrezana.
Pokušavam ti dozvati ime.
No ne mogoh ni slova izustiti.
Ostadoh jezika podvezana.
I opet trnci niz kičmu.
I jeza dobro poznata srcu.
Kao da svi duhovi nemira
dotiču lice svelo.
Žig kroz dušu mi prodje.
Zagolica me nešto staro.
Dogodi se nešto novo.
Srce zadrhta cijelo.
Osluškujem.
Muk.Tišina.
Samo leptirica još krilima lepeta.
Sjene već kolo vode.
Skupljam se plašljivo,u kut.
Bježim od cijelog svijeta.
Zarobljena u sebe.
Oslobodjena od slobode.
Nema komentara:
Objavi komentar