Krv,sladunjava,osjećala se u zraku.
Sklopljenih očiju pratih te vjerno.
Samo osjećaj gadosti,stravične slike,i tvoja ruka,
oslonac u mraku…
Pokušah da mislim na zelena polja,
slavuje i cvijeće.
Ali ogavni smrad raspadnutog trupla
uvukao se u nozdrve.
Ne želi otići,ne može,neće.
Vukao si me za sobom,odlučno,bez srama.
Dok se spoticah od ogoljele kosti.
Mada i sad izgledam tvrdoglava,čvrsta
svako veče molim svetog da oprosti.
I nikad više ne osjetih miris,
nit predjoh svetosti vječne prag.
Rekao si sve je bila mora,halucinacija.
Ali još uvijek za nama ostaje krvavi trag.
Nema komentara:
Objavi komentar