Koracam polako kroz gradsko groblje.Krecem se od groba do groba.Trazim jednu poznatu dusu,ali je ne mogu naci.Sjedam kraj jednog spomenika.Krsim ruke,lomim prste.Hocu,necu,hocu,necu.Ipak se okrecem ka spomeniku i bojazljivo pitam”Vidjeste li je gdje?”Lik sa spomenika lagano rece”Trazis je na pogresnom mjestu.Ona je u kuci na kraju staze.”A lica sa ostalih spomenika se oglasavaju”Samo pravo,samo pravo.”Ugledah kucu!Prelivenu najljepsim bojama.Osvjetljenu najljepsom svjetloscu…Polako ulazim u odaje njene.Vidim te!Sjedis,kao nekeada,davno.Oko tebe unucici,igraju se.Ti ih posmatras veselim pogledom.Prilazim ti polako.Pruzam ruku,da svucem deku sa tvoga krila…
Budna sam.Okupana u znoju.Oh zasto nisam uspjela?!
SAN 2.
Opet ja!Opet isto groblje!Isti likovi,nasmjeseno gledaju sa spomenika.Pitaju se od kuda se stvorih…Koracam.Zagledam lica…Nema je!Opet je nema!”Gdje je,recite mi gdje je?!”Isti odgovor,na isto pitanje.Trcim,saplicem se.Ustajem,nastavljam.Stizem pred onu istu kucu.Prelijepa boja,sveta svjetlost.Ulazim.Tjelo mi podrhtava.Ugledah te!Oko tebe unucici,igraju se.Sretna si.Bojazljivo prilazim.Pruzam drhtave prste,da svucem deku sa tvoga krila…
Ne!Budna sam.Opet.Oh!Zasto?!
SAN 3.
Oh dokle ce ovo trajati?Ponovo groblje i ja!I licima sa spomenika sam dosadila.”Sta sad hoces?!”Ljutito pitaju.”Recite mi gdje je!Molim vas!”I ponovo isti odgovor…Trcim,saplicuci se preko ne poznatih humki.”Bjezi,ne uznemiravaj nam duse!”Vicu,vec ljutito slike upokojenih ljudi.Evo je!Ista ona nebeska kuca.Uh!Ulazim.Strjepim.Ista slika.Ti!Oko tebe unucici,ja medju njima…Pruzam ruku.Hvatam deku,cvrsto.Snazno je povlacim!Ne mogu zaustaviti suze.Radosnice…Noge!Tvoje noge su tu!Bog ti ih je dao ponovo!Ponovo si se rodila!Gledam te.Gledas me.Sretna si!Sretna sam!
Budim se.Placem od srece!Ustajem i palim ti svjecu…
Mirno pocivaj stara majko.
Nema komentara:
Objavi komentar