koju sam sama sebi nasula.
O zar je tako velika sramota
priznati da sam pogrijesila?!
Ispijam dane,mjesece,sate
koje sam u bunar nesrece bacila.
Na trosnom satu zivota kazaljke se klate.
O Boze!
Sta sam samoj sebi uradila??!!
Zivot je jedan,
a ja ga bacih.
Kako da vratim cega vise nema?
Kako samoj sebi sad da se vratim?
Danima me ubija ova dilema!
Zivim dobro,
rekli bi drugi.
Oh,sta oni znaju?
O mojoj patnji,boli i tugi,
neka me nista ne pitaju…
Na mjestu onom gdje bijase dusa
hladni vjetrovi odavno viju
Samo me poneki citalac saslusa,
neki mi se mozda cak i smiju.
A ja svoju sudbu ispijam polako.
Nazdravljajuci za bolje dane.
Ko zna,mozda je bolje tako.
Mozda uz vino zacjele i rane…
Nema komentara:
Objavi komentar