UMORNA

Umorna sam od ovog vrtloga,

koji kad te uhvati u svoje ne pušta

dok te ne odvuče na samo dno.

Riječi nisu više riječi,

misli nisu više misli.

Sve je postalo odraz prošlih vremena

i tužna slika budućeg.

 

Nije me sramota da volim!

Nije me sramota razapeti sve svoje ludosti
na rubove krovova,što besramno nude svoje crvenilo
krilima koja ih grle u svom letu.
Dok ti čučiš pogrbljen u učmalosti svojih navika.
Nazirući se tek kao sjenka prošlih vremena.

Nije me strah baciti prkos mojih trepavica
na ispružene dlanove,grube od grljenja.
Da ispunim svaku poru ne postojanja,
dok ti hlapiš kao mučan san.

I nemoj mi reći da nema onog što nazirem
u svim tvojim bezazlenim skrivanjima.
Dok propinjem se na prstima ne bih li dotakla
zadnji treptaj tvoga pogleda.

 

Treba mi neko...

                                                               Gordana Petrinec – SRODNE DUŠE

Treba mi neko,neka duša mila.
Da na svoje grudi privije me nježno.
Neko ko neće pitati ništa,
a moći ću mu  na ramenu isplakat' sve tuge..

Jedan neznanac sa druge strane svijeta,
što razumjeće pogled bolje od riječi.
Čije će srce muzikom svojom
biti lijek za moje boli.

Treba mi neko ko znat će kako
osmjehom jednim otjerati oblake.
Pogledom jednim obrisati ožiljke.
Zagrljajem jednim otkriti nove svijetove...

MILE NOĆI I CRNA JUTRA

    Smeta mi sunce i njegov sjaj.
     Razdragani smijeh što treperi u zraku.
     Osjećam da blizu je,došao je kraj.
     Svoju trunku mira nalazim u mraku.

     Jer njegove halje kriju oči plačne.
     Ruke skršene,ledene u krilu.
     Jedino spasenje ove noći mračne.
     Prigrlih ja tamu,drugu moju milu.

    Ne mogu da gledam ovo toplo sunce,
    koje moju tugu otkriva pred svima.
    Jer i kada grije,ledeno je srce.
   Jedino u mraku za me mjesta ima.

    Svakog novog dana ono sam što nisam.
    Žena sa osmjehom i hiljadu lica.
    Po kom je pravilu ovaj život pisan?
    Da sreću ne izmami ni jato zlatnih ptica.

    I ponovo sklupčah ovo bolno tijelo,
    i zaklopih kapke neka sniju san.
    Nek proživi tren koji nije smjelo.
    Uskoro će svanuti još jedan crni dan.

  

TRI TAČKE

Sama sebi sam postala smiješna.
Sve ove patnje,ljubav i snovi.
Zar tako sam slaba da opet mislim na tebe?
Teški su,druže,ovi okovi.

Ponovo papir u ruci držim.
Redam slova,rime i riječi.
Na radiju zvuci Tarjinog glasa.
Muzika što boli me,ubija i liječi.

Sama sebe bih pljunula u lice.
Jer slaba sam na tvoje gorko slovo.
Gazim u vodu ne bih li utopila osjećaj.
No sve staro u meni traje kao da je novo.

Pojačaću još više muziku smrti.
Nek lagano ubija me anđela glas.
Stavljam tri tačke na kraju stiha.
Možda nekad nastavi se za nas...

Ne misliš li?

Ne misliš li?
Da je vrijeme reći ne rečeno.
Pokazati
sve skriveno.
Obljubiti
neljubljeno.
Udahnuti
nerođeno...

Ne misliš li?
Da je vrijeme da nam se prsti spletu.
Da je vrijeme
otopiti zime.
Ljubav okusiti
u bar jednom letu.
Vrijeme
da napokon izgovoriš mi ime.

Ne misliš li?

Nešto kao pjesma

Pokušala sam ti napisati pjesmu.Onako,iz srca.Okititi je opisima,uzdasima,riječima.Leptirići i cvjetići bi bili već previše.
Eto sad sam samu sebe natjerala na smijeh...
Zamislila sam te onako šarlatanski nasmješenog.Sa onim izrazom "Boli me uvo za sve".
Pisala,brisala.Pisala,brisala.
Nikako nisam uspjela naći riječi kojim bi opisala osjećaje i sva ona kovitlanja u sebi.Do sada nisam imala problema sa tim.Riječi su navirale same iz sebe.Ovaj put nije bio takav slučaj.
Morala sam se opet nasmijati sama sebi.Kad bi tipke na tastaturi znale govoriti...EEEEE...Hvala nebesima pa ne znaju.
Pitam se kako opisati jedno posebno biće.Biće koje u nama samim budi onaj titravi svilenkasti osjećaj neke čudne uzbuđenosti i sreće.Biće sa kojim nas ništa ne povezuje,a tako smo jako povezani nekim nitima,koje oko posmattrača sa strane ne bi moglo primjetiti.
Htjela sam upotrjebiti zrake sunca.Melodiju ptičje pjesme.Ali ne,ne,ne!!Sve to me nekako ne podsjeća na tebe.
Ja ljubitelj jeseni.Doba kad se umiranje i rađanje tako često sudari,morala sam te utkati u jedan jesenji dan.

    Prije tebe...

    Bila sam komad ispucale zemlje,
    tvrde i suhe.
    Zemlje,koju je neumoljivo sunce pržilo
    dugih ljetnih mjeseci.
    Pucala sam pod neumoljivim zrakama,
    već napola pomirena sa sudbinom.
    Neplodna i mrtva.

    Došao si u obliku jesenjeg kišnog pljuska.
     Tvoj smijeh,optimizam,razigranost
    zapljuskivali su moje tvrdo tlo.
    Vratio si u meni život.Sreću!
    Svaka tvoja kap u meni je budila novu želju za životom.
    Osjetila sam,posle toliko vremena,
     kako iz mene klija neki novi život.

   
Opet sam stala i ne znam kako dalje i šta dalje.Možda nekad uspijem opisati ono što osjećam,onako kako želim.Mada ima jedna meni draga rečenica,za koju ne znam ni ko ni kad je prvi izgovorio "POGLEDI I ĆUTANJE PO NEKAD GOVORE VIŠE I OD SAME RIJEČI!"

Svi moji promašaji

Riješila sam!
Iskrojit ću samo svoj svijet.
Bit će sašiven od najfinije svile.
Ukrasit ću ga balončićima od sapunice.

Napravit ću krila.
Anđeoska,bijela.
Od krep papira i purpurne čipke.

Namirisat ću ga mirisom crvenih ruža.
Preliti žuborom potoka.
Oviti pjesmom sjenica.

************************************** 

Uzela sam makaze u ruke
i počela!
Svila je bila suviše migoljava.
Svaki rez otišao je na krivu stranu.

Balončići su bili previše krhki.
Nisu izdržali ubode igle.
Nisam ih uspjela prišiti
na sve one snove koje sanjah.

Nisam uspjela pronaći krep papir
one boje,bijele.anđeoske.
U trgovinu su imali samo žute i prljavo roze.
A niti čipka nije pristajala uz njih.

A tek ruže...
Zima je.
Ne cvatu.
One iz cvjećare su kao plastične.

Rukama sam zahvatila vodu sa potoka.
Umrla je...
Umro je taj dijelić nje,
dijelić koji sam odsjekla od izvora.
Nikad više nije zažuborila.

Sjenice su samo ćutke promatrale
sve moje uzaludne pokušaje.
Kao da su suosjećale sa mojim promašajima

PLIMA I OSJEKA

Osjećam,kliziš mi niz vrat.
Rasplamsavaš neke davno ugašene vulkane.
Drhtim.
Trzam se,
pod tim bestidnim pogledima.

Bježala sam,dugo...
Skrivala se iza raznih maski.
Međutim vrijeme je da stanem.
Vrijeme je za predaju.

I evo tu sam.
Gola kao obala nakon bure.
Samo po negdje neka bora,
kao polomljeno stablo,
stoji na licu.
Svjedok noćašnjeg cunamija.

I predajem se nadolazećoj plimi.
Stijene se razmiču pred napadima talasa
koji tako jako a opet tako nježno
miluju moje hridi.

Željna sam bila tog sunca u tvojim očima.
Vatre u grudima.

Noćas opet će nas spajati plima i osjeka.

ZALUTALI

Hoćeš li se smijati kad ti kažem druže
kako često osjećam da nisam sa planete zemlje?
Da u mojoj duši vječita je borba vatrenog Marsa i zanosne Venere.

Kako čudni vjetri svojom vatrom viju
po okrilju snova koje noću snijem.
I da ljubav moja prema tebi druže potiče sa vilinskog izvora s' kog vazda žedna pijem.

Ne nije to ljubav među dvoje ljudi
što prepliću strasti i govore tijela.
To je više,druže,kao let leptira,odsjaj zraka sunca i šapati jela.

To je kao kada cvjeće miris širi
da privuče pčele,da ih sokom hrani.
Ili pak kad ptica oko gnijezda leti i kandže svoje širi da ptiće odbrani.

Ne nije to ljubav među dva čovjeka
što poljupcem sreće tku ljubavne niti.
Više je k'o dah potreban za život.Ona sitna iskra,bit moje biti.

Kao kada zima isčekuje snijeg,
ili pak kad talas isčekuje sunce.
Tako i ja druže poletim visoko kada čujem kako pjevuši ti srce.

Hoćeš li se smijati kad ti kažem druže
 da ni ti nisi sa ove planete?
Možda nisi svjestan ali ja to vidim,Mars i Venera,njihovo si dijete.

SRETNI PREDSTOJEĆI PRAZNICI!

                                   Svim ljudima koji u srcu nose duh predstojećih praznika
                                     želim sretne i ljubavlju okićene predstojeće praznike.

                                   Potrudimo se da svako od nas bude po jedan "Deda Mraz"
                                   Poklanjajmo,ne samo materijalne poklone.
                                   Poklonimo osmjeh,stisak ruke,nježan pogled,toplu riječ.

                                      Budimo blagi i nježni prema bićima koje uvijek često zaboravimo.
                                      Sjetimo se neke tete,bake,nekog djeda koji u samoći i neimaštini
                                      imaju samo sjećanja koja ih griju u danima kada smo mi sretni u toplini
                                      porodičnog gnijezda.

                                     Učinimo bar na ove dane praznika da svako čuje zvuk zvončića
                                                                    i osjeti sveti duh.

                                                          Ne čekajmo da nas daruju.Darujmo mi!
                                                                  Pokažimo čovjeka u sebi!

                                                                        SRETNI PRAZNICI!!!

Zelenim sutonima ovijam crvena svitanja.

Dovoljno da osjetim,

dovoljno da znam.

Da sve nebesske sile

pjevaju noćas pjesmu ljubavi.

Vrište sreću da mi daš da ti dam.

Ono zrnce istine

jedino vrijedno između crvenih i zelenih linija

našeg htijenja.

Našeg bitisanja.

Dok druge boje ne zasijaju

na obljubljenim grudima.

Kad izgubiš sebe

Kad izgubiš sebe


Pustoš neka uvukla se u mene.
Nit je to strah niti je samoća.
Samo prazno,ne pregledno prazno.
Kao da nema one moje ja.

Ni mirisi nisu više tako jaki,
niti su boje jasne istančane.
Sivilo neko oko mene svuda.
Kao da pred zrcalom nisam žena ta.

Pogledom prelazim preko hladne sobe.
Ničeg više nema da mi sreću pruži.
Sve one sitnice što me ispunjaše
sada su samo prašine skupljači.

Ni figura dvoje zaljubljenih ljudi
u mjestu gdje srce polagano kuca,
ne probudi ljubav kao nekad prije.
Osjetih da ništa više mi ne znači.

Lagano postajem kao ona stijena
o kojoj sam mnoge pjesme napisala.
Samo nisam vječna kao kamen njezin,
već običan čovjek zarobljen u san.

Ostala sam sama bez imalo sebe.
Nemajući više želje za traganjem
onog što sam nekad nepresušno htjela.
Osim da osjećam bar još jedan dan.

Kad dođe zima...

Dvije suze na dlanu.
Odrazi naši u njima.
Dok čekamo svitanje novo
na vrata nam kuca zima.

Dva slova u duši
migolje se,nestrpljivo bride.
U odsjaju očiju dalekih
tvoj osmijeh moje oči vide.

Stegni titraje željne.
Ćuti!Ne zbori mi mili.
Nek tren potraje duže,
sad kad u pogled smo se svili.

Već ujutru biti neće
ni tebe,ni mene ni NJE.
Samo novo jutro
u kom neko se rađa a neko mre.

Dvije suze na dlanu.
Odrazi naši u njima.
Dok čekamo svitanje novo
na vrata nam kuca zima.

19.DECEMBAR 2011.

19.DECEMBAR 2011.

Zima...Pahulje lepršaju kraj prozorskog okna i mame osmjehe na lice mojih slatkih anđelčića.Raduju se.Kao sva druga djeca.Raduju se sankanju,grudvanju,pravljenju Snješka Bijelića i malih anđela u snijegu.Mene sve to navodi samo na pomisao na prošlu zimu i prošli prvi snijeg.
Bio si tu.Veselo smo se spremali za zimske čarolije.Čitav dan smo proveli na bijelom tepihu lica ozarenih od nekog dječijeg uzbuđenja.Djeca,ti i ja.Mala družina.
Danas si daleko...
Sve teže mi pada ova razdvojenost i ovaj prokleti život u kom da bi preživili moramo biti daleko jedno od drugog.
Čak ni snijeg mi nema više onu draž.Nekako je sve monotono,bezbojno.Navukla bih pokrivač do nosa i ne bih ustajala cijeli dan.Ma šta dan,čitavu sedmicu ne bih se pokrenula.Nit da jedem nit da odem do toaleta.Samo bih ćutala,sklopila oči i pravila se da spavam.
Ali...Šta sa klincima?Treba naložiti vatru,spremiti doručak,oprati,presvući.Treba se nasmijati zbog njih.
Tako sam i jutros uradila.Sve po redu.Svaki dan isto.Samo što sam jutros dječicu obradovala viješću o bijelom drugu koji nas je posjetio.
Upravo pijem čaj.Ni kafu nisam mogla.Ne osjećam se dobro.Prije,kad si ti kući,uvijek si me grijao svojim zagrljajem.Kad god sam se osjećala loše.A sad me grije čaj.EE živote moj!
Po nekad tako mrzim ovu svoju patetiku.Samu sebe zbog načina kako svaki svoj bol oblikujem,razrađujem,uveličam,nakitim.Stvarno jadno.
Očekivala sam da će ovaj moj osjećaj prema tebi godinama splasnuti,da te neću gledati očima žene koja voli,koja je zaljubljena.Bar su mi tako govorile one "iskusne" žene.Sa velikim stažom u braku.Izgleda sam naišla na pogrešne.
Šta sam ja bila tek djevojčica kada smo se upoznali.Tek 17. godina.Ti u kasnim dvadesetim.Kad se samo sjetim...
Pristala sam izaći sa tobom jer mi je život trenutno bio sumoran.Sa bolesnim ocem,majkom koja je bila i otac i majka,malim bratom,trebao mi je neko.Neko sa kim ću podjeliti probleme.Neko ko će znati da sluša.Na sreću ti si uvijek znao slušati.O svemu razmisliti i dati dobar savjet.
Zavoljela sam te kao čovjeka sa velikim Č.Jer to si bio.Imala sam svo povjerenje u tebe.Izjavio si mi ljubav na prvom sastanku.Ja sam bila iskrena,kao i uvijek,pa sam ti priznala onako naivno da nisam zaljubljena.Mada si mi se svidio kao osoba.Pristala sam da se viđamo.
Vremenom sam primjetila da su se moja osjećanja promjenila.Nisam mogla dan bez tebe,bez tvog glasa,mirisa.Kad bi te neka prolaznica pogledala u meni bi vulkani zaurlali.Ljubomora?!O Bože nisam poznavala samu sebe.Ja zaljubljena,kao blesava.HIHIHIHII!!
Sigurno smo bili u vezi nešto više od pola godine kada sam ti rekla ono za mene teško izgovorljivo "Volim te".Ni ti sam nisi vjerovao svojim ušima.Ni ja,vjeruj mi.
U meni si probudio ženu.Strastvenu,spremnu na ljubav.Ženu za koju nisam ni bila svjesna da postoji.Bilo je nekih veza i prije tebe.Al iskreno nekako me sve to zamaralo.Nisam uživala i sve sam ih ostavljala nakon sedam dana.E jadnih li veza.
Kad se samo sjetim jednog dečka sa kojim sam izlazila.Iskreno htjela sam se potruditi da to uspije.Bio je super đak(to je bilo u srednjoj školi),kulturan,uglađen i stidan.Daleko od onog kakve sam ja dečke voljela.(Pokvarena!)Hajde sve to,nego momak se nikad nije smijao.Osmjehivao se,da.Ali nikad ga nisam čula da se smije od srca.To je presudilo da ga nogiram.Nakon čega je on porazbijao sve po kafiću,što nisam mogla da vjerujem.I da sam znala da ću izvući bilo kakvu reakciju naljutila bih ga i ranije,samo da reaguje na bilo kakav način.I da spomenem kako sam ja njega poljubila prva a ne on mene.Jer za boga milog bio je previše kulturan za takvo što...Srećem ga po gradu,često.Na šta me uvijek ljutito pogleda,kao da je još ljut zbog davnih događaja.
Odoh ja daleko sa teme...
A koja ono bi tema?AHA!Snijeg i ti.Ma eto rekla sam ti već.Nedostaješ.Jako!Puno!"Mlogo!"Radujem se novoj godini jer si rekao da ćeš možda stići na sami doček.Oh!Poželila sam te mili!Požuri čim prije kući.Znaš da su noći hladne.Znaš da su mi stopala noću ledena.A iskreno čaj ne može da ih ugrije.

Samo jedan put

Šta ću ja koja nikad na kiši plesala nisam
sa nekim ko zna korake?
I da li sam uzalud trčala luda
za godinama što su davno odmakle?

Šta da radim ja koja nikad nisam
vrhovima prstiju dotakla dugine boje?
Što željela sam sutone podjeliti sa očima
onim najljepšim što ne bijahu moje.

I zašto sada da pišem pjesme
ljubavne,slatke,kad u njima nisi?
Jer i kada ćutim i krijem riječi
u svakom mom dahu još uvijek ti si.

Ne reci mi zbogom zabludo moja
zapleši bar jednom pod kapima kiše.
Pomiluj me osmjehom bar ove noći
nek trepet srca ljubavlju diše.

Prazni ljudi

Malo sam se pogubila između praznih likova
što ne znaju istinski ljubiti nit srce drugome dati.

Njihova ravnodušnost me prepala,ruke kao od kamena,
oči mračni tuneli,osmjeh izgubljen na cesti ničega.

Usne su im se micale kao da govore nešto
a ni glasa ljepote iz njih ne izađe.

Riječi ljubavi moje sakrivala sam lukavo,vješto,
u vrijeme mržnje,da niko mi ih ne ukrade.


I nikad mi jasno biti neće ko baci me u ovu scenu,
Gdje glavni likovi brzo budu na zidu plača.



Ne znam ko je režiser,al izabrao je pogrešnu ženu.
Ispod krinke nježne krije se ljubav i svjetlost od svake tame jača.

Usamljene duše

Sutra bih umrla kada bih znala
da ćeš me čekati na ulazu u raj.
Disala sretno na kraju staze
jer mučnom životu došao je kraj.


Sutra bih legla u crvenu zemlju,
zelenilo da prekrije hladno mi tijelo.
Samo kad bih znala da tamo negdje
ponovo cvate ono što je svelo.

Kada bih samo sigurna bila
da oči će moje negdje tvoje sresti
i da ćemo negdje k'o što nikad nismo
našu ljubav kroz osmjehe plesti.

Sutra bih mili bacila tijelo
i dušu svoju sa tvojom splela
kada bih znala da tako će biti
da bit ćeš jednom moj i ja tvoja cijela.

Htjeti nije isto što i uraditi(ili kako sam bila kukavica)

Htjela sam skočiti pod točkove ljubavi zabranjene.
Jednom u životu htjela sam,ali...

Zašto je ljubav zabranjena?

Može li ljubav biti pogrešna?


Zar ljubav nemože biti samo i jednostavno ljubav?!




Htjela sam skočiti pod točkove ljubavi zabranjene.
Jednom u životu htjela sam,ali...

Previše sam razumna za takvo što.

Previše sam odana za takvo što.


Ili sam već pri samoj pomisli izdajica?


Htjela sam mnogo toga...



Ako reinkarnacija postoji onda u nekom drugom životu...

Nijema pričalica

Polažem pravo na to da ti ne kažem ništa.
Čak i onog trena kad slutio budeš.
I kad negdje u titraju zelenila
otkriješ svoj lik.

Ćutaću.
Onako kako nikad umjela nisam.
O nekim stvarima je grijeh zboriti.
Polažem pravo na neizgovaranje prećutnog.

I kad budeš nagovjestio sve tišine naše
pravit ću se luda.
Jer kuda?
Kuda bih sa tim neizrečenim stigla ako kažem?...

Zato polažem račun na tišinu
od sad pa na vijek vijekova.
Mislim da sve ti je rečeno
ćutanjem ove pričalice.

TRAGALAC

Tražio si me po kutovima napuštenih ulica.
U  očima drugih žena.
Tražio si me u hladnim svitanjima.
Između razdoblja mjesečevih mjena.

Tražio si me u oknima praznih kuća.
U koracima po pločniku tvog grada.
Tražio si me u riječima između redaka pjesme.
Tražiš me i sada...

A tako sam ti blizu...

Tu,sa lijeve strane tvojih grudi.

Ja sam tu...

U onim trenutcima kad svijet ti se ruši.
Kad sav teret osjetiš na duši.
Znaj da tu sam da te podržim.
Osmjeh da ti darujem,
za ruku te držim.

Nota za mene

Zasviraj pri zalasku sunca
jednu tužnu notu za sve moje tuge.
Neka klavir bijeli pusti dušu svoju.
Osim note tužne nemam želje druge.

Prstima prevuci tipke nek jecaju.
Kao što je srce jecalo u boli.
Nek pjesma ponese dušu ustreptalu,
nek opije melodija tuge moje dvori.

Zasviraj poslednju notu svoje strasti.
Neka kida dušu koja zalud ljubi.
Pjesma neka bude most koji spaja
sve ono što rastaviše nama bliski ljudi.

Ljubljeni

Pisat ću ti pjesmu o ljubavi vječnoj,
gdje vrtovi sreće zriju vazda isto.
gdje potoci blagosti teku nepresušno.
Mjesto gdje je osjećanje u dušama čisto.

Naslikat ću dragi sliku,utkat ljubav svoju.
Kistom vjere neka boje na njoj zamirišu.
Oslikat ću dva srdašca u cvijet sakrivena.
neka crte tvoga lika ljubavlju odišu.

Podarit ću tebi pjesmu da ti sreću zbori.
Neka slavuj mali tebi moje snove poje.
Pod prozorom dok na jastuk glavu u san spuštaš.
Da ti sanak lagan veze ovo srce moje.

Vatreni dodir

Dotakao si epicentar moje želje.
Vulkan je proradio,iznova
i ovu noć.
Lava se slijevala niz vrele prepone.
Svojom čvrstinom usadio si mi moć.


Pekli su poljupci vlažne usne.
Drhtaj je odavao poziv na strasne
ljubavne bludi.
Jecaj je parao tišinu skladnu.
Dok dah je tvoj ljubio moje bijele grudi.


Ni hladni vjetar uspio nije
ohladiti vatreni dodir dlanova tvojih

u ovoj zanosnoj,zvjezdanoj noći.
Osjećaj,bujica,što obuzeli su nas mili.
Nikada neće i ne može proći.

Kap u univerzumu

Gubim se pod pogledima zvjezdane prašine.
Dok prste pružam ka Neptunu.
Ni mjesec neće biti svjedok Venerine patnje.
Što Mars joj zadade svojim podrugljivim milovanjem.

Grudi rasporih ledenim brijegom.
Nek iscure osjećaji.
Nek se ugasi plamen
što dušu mi grijao vijekovima.

Stopit ću se neprimjetno sa zvijezdama lepršavim.
Pomazit ću te vjetrovima sjevernim.
Udahnut ću ti život,ti mlađahno stablo zabluda.
Živjet ću kroz tebe,neznani moj.

Cure mi oči zadnjom suzom patnje.
Kap u univerzumu ostaje kao dokaz postojanja,
jedne ljubavi,jedne patnje,jedne iluzije.
Samo kap ostaje stopljena sa ništavilom.

Dan i Noć

Samo ti znaš jednim pogledom ubiti radost trenutka.
I jednom riječi da srušiš mi svijet.
Ledenim izrazom lica da slediš mi krv u žilama.
Krila da podkrešeš što bila su spremna za let.

Samo ti znaš sjajem u očima da zvijezde sa neba skineš.
Milinom toplog glasa da vratiš snagu u mene.
Osmjehom na punačkim usnama da okupaš maleno srce.
Simfoniju anđeoskih krila da usadiš u dušu žene.

Bez tebe ne bi bilo gromova,oluja nit kiše.
Ne bih znala šta je patnja i bol srca.
Bez tebe ne bih vidjela dugu nit prekrasne boje njene.
Ne bih umjela uživati u toplini blistavog sunca.

Nekad,negdje

Negdje na istoku sjećanja
pomilovala sam te mislima.
Dok u šaku sam stiskala
osmjeh koji sam voljela.

Negdje na zalasku svitanja
oči sam ti slikala
kistom od purpurnih odsjaja
čovječe mojih kajanja.

Zadnji put smo se stisli
negdje u kutu misli.
Poslednji zagrljaj ispleli.
Vrijeme nas promjenilo.
Isti smo al' nismo isti.

IGRA JESENI

Otkinu se žuti listak
zaleprša preko Drine.
Pomiluje kamen mosta
Pa u visine on se vine.

Miris pruži jabuka rumena
Obgrlila višegradski kraj.
Rumenilo njeno osmjeh mami
sve osmjehe skuplja u svoj zagrljaj.

Kiša mlaka na prozore kuca
dok joj vjetrić prijatelje gurka,
kišobrane raznih šara,boja.
Nastala je jesenja žurka.

Oni tmurni što ne vole jesen
kriju glave u tišini kuće.
A mi sretni uz jesenje boje
dočekasmo još jedno svanuće.

PODRŠKA

  Ponekad i med zna biti gorak,
  u ustima ostaje neki ukus opor.
  Ponekad sunce ne može otopit
  sav onaj led što dušu nam mrzne.

  U tim časima dovoljan je samo
  jedan nježni pogled i osmjeh mio.
  Da vrati mi snagu i rodi nove nade.
  Da podignem glavu i krenem čvrsto napred.

  Dođu tako vremena,olovna,teška i tmurna.
  I breme svih naših briga svali se na nejaka pleća.
  Al' jedna draga riječ zraku svjetlosti vraća.
  Pa krenem uporno grabiti u neko bolje sutra.

  Pritisne me eto ponekad bol,strah i tuga.
  I mislim da na kraju smo puta.
  No samo jedan zagrljaj tvoj i cjelov u vlažno oko
  znaju probudit sreću i ratnicu što se na tren uspavala.

Ljubavni bal

Ne pričaj ništa i samo me ljubi.
Ruku u ruci miluj i drži.
Nek svijet oko nas sada se gubi.
Tijelo mi želja za tobom prži.

Kroz talas kose prste provuci.
Osmjeh nek blista na usnama sreće.
Haljine strasti na tijela nam navuci.
Želje za tobom svake minute postaju veće.

Ne pričaj ništa samo me grli.
Mjesec nek svijetli ljubavni bal.
Moja duša ka tvojoj hrli.
Nek daleko budu sve tuge i žal.

Zalij nas vinom opojnim bijelim.
Napoj mi usne,grlo i grudi.
Nek trnci sreće mile bićem cijelim.
Nek nastane vatromet ljubavi i bludi.

Sanjala sam noćas da te nema

Sanjala sam noćas da te nema
i da ruže venu mi u kosi.
Da ti duša ode putem tamnih sjena.
Stoji prazno mjesto gdje šetali smo bosi.

Sanjala sam mjesto usred bašte,
samo lišće osušeno stoji.
Tu smo pleli i grlili mašte.
Sada jesen moje suze broji.

Sanjala sam noćas da te nema
i postelja da je prazna,ledna.
Prazan jastuk gdje si nekad bio
i usahla tvoja usta medna.

Miris ruže pod prozorom pustim
dozva tugu da mi dušu boli.
Sanjala sam noćas da te nema
i da srce nema kog da voli.

FROZEN HEART

Znam da patiš i mrziš
pomisao na moje ime.
Jaki razlozi su tjerali me na bijeg.
Vjeruj,ne ponosim se time.

Bezglavi konjanik smrti
u stopu prati me i danas.
Bježim pred kopitama krvavim.
Nastavi život,ne misli na nas.

U tvom sjećanju nek budem
ona najgore vrste.
Ti nisi bio u planu,
al’ sudba je umješala prste.

Moja prošlost je puna
patnje,suza i boli.
Potraži srce čisto,
slobodno,da te voli.

Jer duša moja je prokleta,
goni je crni vrag.
Skočit ću u najdublji ponor.
Nek ne ostane  zamnom ni trag.

Djevojčica

Čuči mala uplašena djevojčica.
Stisnula se u kut i drhti pod naletom
hladnih ljudskih pogleda.
U krilo je ruke sakrila,
bradu uz koljena pribila.

Tišinom ramena je ovila.
Usne u šapat skupila.
I nakon toliko godina ostala je naivna.
Ljudima pakosnim je vjerovala.

I plače mala djevojčica
za zgaženim nevinim snovima.
Umjesto da igračku u ruci drži,
drugima je igračka postala.

Zar toliko velika je zloba
ovog ljudskog roda?
Pitala se uplašena djevojčica.
I samo još dublje se stisnula.
Negdje u kutu,
u bolnim mi grudima.

ZATOČENA

Podsjekoste krila nakon prvog leta.
Sreću zavezaste za rep bijesnog ata.
Život mladi sada  vrane  gladne kljuju.
Pred snovima mojim zalupiše vrata.

Šamar nadi maloj lupiste bez srama.
Sapleli ste korak što je htjeo dalje.
Usvoji mi dušu gospođica tama.
Zagrli me brižno u svoje crne ralje.

Još samo suza bistra ostade mi vijerna.
I nju krijem,ne dam,da je drugi uzmu.
Igrat ću po vašem,biću lutka smijerna.
No u trenu samotnom prigrlit ću suzu.

BRATE MOJ

Od istog sjemena postali.
Istim mlijekom napojeni.
Isto nas sunce ogrijalo.
Krvlju i ljubavlju spojeni.

K’o malenog vukla te za sobom.
Plakala dok majka te bila.
Na tvome ramenu se tješila.
Sa tobom se smijala,pjevala i pila.

Toliko razločiti,a opet isti.
Jedan kraj drugog životi nam teku.
Uvijek potpora,oslonac,drug.
Plovimo lagano niz života rijeku.

I sutra kad budemo tromi i stari,
sjetit ćemo se nestašluka svih.
Nasmijat ćemo se slatko od srca,
bato,kad se sjetimo momenata tih.

(Ljubi te Lela)

Ako može...

Ako može ja bih mjenjala


ovo zelenilo u očima,

igru u nogama,
dodir u prstima,
bol u grudima...


Sve dajem za izdržljivost kamena.

In Love With the Darkness

Srce si mi zaključao u najvišoj kuli patnje.
Samo jedan mali prozor je ostao
na ledenoj zidini strijepnje.
Kao pogled na ono što sam imala.
Pogled na ono što sam izgubila.

Vidim zore rađaju se.
Dok srce mi grle tame tvoje duše.
Prepredene žute oči gledaju me.
Mjere snagu izdržljivosti onog mjesta u grudima.
Što kuca sve tiše,sporije.

Dovedeš me do prozora.
Pokažeš svijet što odiše mirisima,svijetlošću.
Pitaš vidim li sve to.
A na potvrdan odgovor nasmiješ se.
Kao da mi želiš reći čega sam se sve odrekla
zarad hladnog kamena
pod tvojim rebrima.

I opet žedno pijem ti sa usana.
Grlim skute mračnih odora.
Obraz polažem na hladne šake umora.

Jer tvoja sam.
Zazidana u tvojim željama.
Pokorna krvavim usnama.
Slomljena.

I znam
umrijet ću pod zagrljajima hladnih obzorja.
Na krilima palog anđela.
Jer tvoja sam i samo tebi predana.

Priča u vjetar

Smiješno je i uzaludno lagati sebe.
Prazne riječi vjetar odnosi.
Strah je ono što me srpječava da načinim grešku.
Ne strah za sebe,
koliko za njih…

I čemu istina?

Od nje ništa ne dobijamo.
Gubimo mnogo…

I vjetar ovaj što misli njiše u ogoljenim krošnjama.
Mraz koji mi ledi osmjeh.
I pomislim ,dok te gledam ,
kako sretna sam.

Kad nisi tu pitanje se vraća.

Kako,zašto,zbog čega,do kada?

A tako sretna sam kad si tu.
A opet tako sjetna.
I tako brbljiva,
a opet ćutljiva o biti.
Toliko kažem,
no nikad što se ne smije čuti.

I nasmijem se svojim glupostima
i tipkama koje me trpe.

Čujem ti korake…

Sretna sam i brbljiva.
Toliko toga sam rekla.
Onom kome ne treba.
A onaj ko bi trebao nikad neće čuti.

Smiješno je lagati sebe,
a istina je tako glupa.

Slovo prijatelju

Riječi su te što dušu mi hrane.
Nježne,slatke,sa ukusom meda.
Sitna slova osmjehe mame.
Njihov sadržaj tugovanju me neda.

Igra slovima radost mi budi.
Ruke širim,prizivam sunce.
Osjećam treptaj u kutu grudi.
To opet pjeva probuđeno srce.

I pišem ti pjesmu kao mnoge druge.
Prijatelju mili.Nastavljam ples.
Riječi će otjerati sve teške tuge.
Nek pršti vatromet.Nek bude urnebes!

Poslednji tango

Tu sam mili,ne brini.
Misli nam se prepliću kroz vrisak tišine.
Pogledom ćutanje prekini.
Osmjehom pomiluj vrele obline.

Dah na dlanu mi ostavi.
Jeza  kičmom nek pluta.
Sok iz kratera pokupi.
Lava strasti nas guta.

Mjesec voajer smjeli
gleda poslednji tango.
Isprepletani čaršafi bijeli,
mokro tijelo nago…

Zatvori oči i upoznaj me

Zatvori oči i upoznaj me.
Bez dodira,pogleda.
Slušaj glas koji priča ti
svoje strahove,želje,
nadanja.

Osjeti miris moje kože
što se po sobi prostire.
Nek misao vodilja
tvoju dušu dotakne.

Nisam ja to tijelo i taj lik
što tvoje oči vide.
To samo je čahura
u kojoj duša mi boravi.
Milovanja po strani ostavi
i mene istinsku prigrli.

Evo ti papir i čitaj
slova  i riječi  što zapisah.
Možda kroz njih saznaš
sve ono što znao nisi.
Jer tijelo je samo školjka
u kojoj su sakupljene misli.

Oh zar tako je teško
vidjeti pravu mene?!
Dotaći ljepotu duha
i želje toploga srca.
Oh zar tako je teško mili
prepoznati  suštinu  žene?!
I sve nježnosti,uzdahe,strepnje
sakrivene u kutu gdje duša nestrpljivo kuca.

Rame

Postoji vrijeme kad treba ti rame
nekog ko neće pitati “Šta je?”
Drugar il’ stranac,slična ti duša,
ko ne traži mnogo,a podršku daje.

I dođu časi kad spremno je srce
da otvori se nekom,da prozbori duša.
U takvom času treba nam neko
sa puno strpljenja i željom da sluša.

Rijetke su osobe sa kojima možeš
podjeliti strahove,boli i nade.
Rijedak je čovjek što ruku ti pruži,
a da pri tom za uzvrat nešto ne ukrade.

Ja prijatelja nađoh u pisanoj riječi
i svima vama koji čitate iste.
Vama dajem osmijhe,sreću i tugu
u dlanove spuštam svoje suze bistre.

3.Novembar

Kad se samo sjetim…
Kako je bilo prijatno,
toplo,
udobno…
I ta ljepljiva tečnost.
Svud po meni.
Divno…
Širila sam prste,
ruke.
Osjećala sam se sigurno.

I ti zvukovi…
Muzika,
smijeh,
plač.
Sve je zvučalo tako primamljivo,
a opet na sigurnom odstojanju
od mog bića okupanog blaženstvom.

A tek mirisi…
Uh,
samo kad  se sjetim.
Miris cvijetnog parfema.
Miris pomorandži,sočnih,kiselih.
Miris zelenih jabuka.
I onaj najljepši,najprimamljiviji miris bagremovog cvijeta.
***********************************

Sve su prekinuli!
Bez najave.
Pitanja.
Upozorenja.

Vukli su me tim nezgrapnim ručerdama.
Bez milosti.
Plakala sam.
Otimala se.
Nije vrijedilo.

Uspjeli su me izvući iz blaženog mi kutka.
Iz najsigurnijeg mjesta na svijetu.

I svi su se smijali.
Sretni.
Razdragani.
Zadovoljni.
Mumljajući meni ne razumljivim jezikom.
Dok sam ih začuđeno posmatrala
kroz plač koji se prostirao
velikom ledenom prostorijom.

Oni su likovali nad početkom jednog života.
Dok sam ja lila suze nad izgubljenom sigurnošću.

811

Kad’ bih mogla iskočiti iz sopstvenog vriska,
oči sklopit,začepiti uši.
Otrgnut se od zemaljskog stiska.
Uhvatit u zamku sve što srce guši.

Kad bih mogla zavuć se u krošnje zelene.
Da sam ptica skrivena od ljudi.
Da ne vide i ne čuju mene.
Da ne bole ove teške grudi.

No ne mogu pobjeći od sebe,
od života što mi sreću goli.
Kad bih mogla ja umjesto tebe
da podnosim bolesti i boli…

Naljedstvo

O majko majkine mi majke!
Što prokle majku moje majke?
Da vječno ne sretna bude
i mira na zemlji da nema.
Mlada u zemlju da legne
i ostavi četiri pupoljka za sobom.

O majko majkine mi majke!
Znaš li,ne sretna u zemlji se okretala,
da kletva ne osta na kostima majkine mi majke?
Već pređe na majku moju.
Pa pati se,bori se…
A do kada će?
Ne zna se…

O majko majkine mi majke!
I mene,crnjo,kletva sustiže.
Zbog tebe se majka moje majke
sad u grobu prevrće.
Prah ti vrane odnijele!

O majko majkine mi majke!
Palim svijeću i molim se
da kletva na meni skonča se.
Da moje žensko dijete ne stigne.

Mira nemala prokleta!

Ne mogu više...

Daj mi da skočim u ništavilo.
Boje su se isprale.
Daj da prigrlim sivilo.
Ovaj život me boli.

Daj pusti da udarim glavom u zid.
Nek misli se raspršte kroz kapljice krvi.
Nek kraj mi bude oštri hrid.
Nek oči mi ne vide novi dan.

Pusti da snove potopim u rijeci.
Jer stvarnost je daleko od mojih sanja.
Pomoli se nekad da oproste mi sveci.
Ako ne možeš oprostit’  mi ti.

Umorna sam danas od borbe za bolje.
Klonulo tijelo,umorila se duša.
Pristajem danas i na oštro kolje.
Jer ono je tupo naspram  onog što me čeka.