DUŠA PLAHA

Duša mi je slaba da bi bila smjela
poljubcima sreće obasut ti lice.
Još uvijek su samo u srcu mi skice
od prelijepih slika koje ja bih htjela.

Snove ja sam skrila u džepu kaputa.
Stvarnost mi je crna,pokleknula,teška.
Na životnom putu Božija sam greška.
Samo crna mrlja zavejanog puta.

Previše sam tuđa,a najmanje svoja.
Ponizno ih slušam,pognute mi glave.
Neka ove noći krst kraj čela stave.
Neka umre zrno kukavičjeg soja.

A ti milo srce rodi se u stihu,
i zapjevaj njemu ljubav što se ćuti.
Možda će u slovu tvoju čežnju čuti,
i zagrlit plahu dušu ti i tihu.

Crvene cipelice

Poput voštane figure,izvajanog osmijeha,
sjedim…
Tu,na raskrsnici pitanja.

Crvene cipelice,istrošene i skoro neprepoznatljivog izgleda,
nepomično čekaju nova putešestvija.
Milujem ih vrhovima prstiju,
kao kakvo vjerno,staro kuče.
Dok ispucali tabani gore od želje za neistraženim stazama.

I ničeg više nema…

Zemlja.
Nebo.
Sunce.

Sve je tu,a kao da nema ničega.

Posmatram svijet staklenim očima…

Još samo jedan pogled na crvene istrošene cipelice
dovoljan je da podsjeti me kako došla sam do kraja puta.

Spuštam trepavice,dok mi se prsti grče oko pertlica.

Možda ima još nade…

***** 2012.

Uz dah vjetra i note mjesečevih struna,

korake svoje trnjem ću milovati.

Dok vatra u kaminu drugoj mila bude,

ja ću svoje oči krvlju isplakati.

Neka bose noge preko blata gaze,

dok treperi odsjaj zjenica u noći.

Drugoj vino sipaj i obljubi usne.

Uz tišinu srca ja ću dalje poći.

Moje mjesto nije pored tvojih nogu.

Niti je taj osmijeh hrana crnoj duši.

Uz sjaj tihih zvijezda po kaljuzi gazim.

Neka iza stopa sjećanje se sruši.

Sada nek mi budu drugovi u tami

one strašne sjene,prijatelji noći.

Dok ti drugoj pišeš, kao nekad meni,

u zagrljaj sjena ja ću dragi poći.

 

Dok nas smrt ne rastavi...

U nozdrvama miris smrti me golica.

Mlada pluća lagano mru.

Još samo sjena ostaje od nasmijanih lica.

Više se ne nadam dobru,a nedostižna sam i zlu.

U prstima ni slova više.

Korak je postao teži no prije.

Ne,nisu to mili iznova kiše.

To krv iz srca zadnjom snagom lije…

Hoćeš li voljeti i dalje mili

moj osmijeh sneni i oka sjaj?

Kao kad smo klinci bili.

Hoćeš li me voljeti i kada dođe kraj?

Kad usne moje budu ledne i nijeme,

a oči prazne kao list papira…

Hoćeš li se sjećati ove žene

nekad što izazivala je u tebi hiljade nemira?…

Laku noć dušo...

Mučnina u želudcu tjera me da izbljujem sve one godine
što darovah ti tako olako…
Povlačim se iznova,
igrajući uz muziku tvojih pogrda.
Korake davno naučene…

Nisam ni prva ni poslednja koja se duše odrekla,
i čuči nad pepelom vatre koja se odavno ugasila.

Dželat moj si mili…

Oštricom svoga bijesa ubijaš u meni ženu.
Dok osmijehom na usnama suhim krijem trzaje zadnje.

Sutra ću položiti ruže na spomenik svoje sreće.
Nek skupa sa srcem napuklim vene i žuto cvijeće…

MISAO...

Nemoj mi čitati iskre u očima,
dok sitnicama maštanja podupirem snove.

Neki pogledi su samo izgubljeni u potrazi za istima,
i nema povratka onom čega nema.

Ne kaži mi zbogom kao ljeto koje uvijek ostaje u sjećanju,
mada ga uvelo lišće pokušava prekriti suhim bojama.


Ti si moja linija između nebeskih visina i zemaljske teže.
Samo linija na kojoj neiscrpno održavam ravnotežu.

Nemoj me buditi!
Tako slatko je sanjati ružičaste oblake,
i usne medom zaslađene...

*****************************************

Sjećaš li se??

OOO Sjećaš li se mene ti?!

A možda sam tek samo bila jedna prolazna misao.
Tako beznačajna i lako svarljiva...

 

TI SI MOJE VALENTINOVO!

Nije potrebno da skidaš mi zvijezde sa neba.
Ja imam ih svaki put kad me okupaš sjajem svojih zjenica.
Ni ptice ne moraju danas skladati rime za nas,
u mom srcu harfe sviraju kad kraj uha osjetim tvoj glas.

Ne trebaš mi puteve ružama posipati.
Jer svaki tvoj dodir je nježan kao ružina lat.
Ni da se trudiš osvježiti dugine boje.
Za mene najljepši sjaj imaju crne oči tvoje.

Ne kupuj mi ruže na ovaj dan,
najljepši poklon je prisustvo tvoje.
Kad nam se prsti u zanosu prepletu.
Vjeruj mi,to najljepši je osjećaj na svijetu!

Pjevam a krvarim

Iznova danas prebiram po smetljištu svoje duše.
I čini mi se kao da sam reciklirala sjećanja iz prošlosti.
Satkala od njih još jača,dublja i bolnija.

Trebala bih biti sretna.
Znam...
Al' duboko negdje u samoj sredini mog bivstvovanja
jedan mali crv nagriza ostatke nadom obnovljene.

Pokušavala sam ovu ženu pogledati u oči
i objasniti da neki putevi koje smo prolazili sa crnim saputnikom,
neće biti ružičastiji uz saputnika nekih drugih boja.

Džaba objašnjavam ovoj ludoj ženi.
Onaj crv postaje sve veći,snažniji.

Oglodao je i zadnju nit spokoja.

Krvarim...

Čini mi se obilnije nego prije par godina.
A srce ječi od čežnje!
Osjećam pjesmu koju pjeva.

I uzalud glavu okrećem...
I uzalud pjevam glasno ne bih li prigušila pjesmu ludosti...

Pokorena sam,
kao nekada...
Od strane blagog pogleda i slatkog osmijeha.

Napinjem se zadnjom snagom ovog sutona,
da oduprem se crvenim čarima.
I pjevam!
A krvarim...

HIROVITA MALA :)

Ja sam jedno hirovito dijete.
Kad kažu da stanem na prste,ja cupnem,pa namjerno na pete.

Kad kažu da nešto je crno,ja uporno tvrdim da je bijelo.
Ako kažu budi sretna!Srce ostane svelo.

Ja sam tatina maza,vragolasta,nestašna kćer.
Mogu da predem kao maca,a znam da ujedem k'o ker.

Ako kažu da ćutim,blebetaću do pola noći.
Ja sam mali hir i po vašem,znajte,neće moći!

SAHRANJUJEM LJUBAV...

Danas te sahranjujem,i ako živog,
uz sve počasti i mirisno cvijeće.
Zakopavam čovjeka osmijeha milog.
Noćas će za kraj gorjeti svijeće.

Ovit ću srce u crne boje,
neka žali,tuguje i boli.
Od sutra će život drugi da mi kroje.
Nek srce trune,kad ne može da voli...

Ne,neću osmijeh skinuti sa lica.
Nek ono se smije,kad duša mre.
Danas bez krila ostaje još jedna ptica.
Mrtva je ljubav.Umrlo je sve!

VRHUNAC SREĆE

Uživam u pogledu na obrise tvog tijela
kako se izdižu nad nagošću mojom.
Jecaj iz grudi izdajnički bježi.
O kako mi golicaš već bludne misli!


Ne,nemoj da staneš!
Samo me ljubi kao onog prvog puta.
Nek vrijeme stane u naručju tvome.
O kako smo se slatko u ljubav stisli!

A grešne ti usne melodijom mame,
i kao da sutra neće nas biti.
Izgladnjelo kupiš sve note moje,
i svasvim tiho šapućeš misli.


Dok izvlačiš sreću iz nutrine moje
onako vrele i za ljubav spremne.
Ja vrištim sreću kroz gluhu noć.
O kako smo se slatko na vrhuncu stisli!

Ti i Ja

Ti i Ja nikad nećemo biti MI,
a opet osjećam da smo MI više nego iko drugi.
Ti gledaš mojim očima,
ja pišem tvoje misli.
I opet Ti ćeš uvijek biti samo moje Ti,
a ja ću uvijek ostati neko samo tebi znano Ja.

Tebi nije potreban dokaz onog što govorim,
Ti to osjećaš cijelim bićem.
Meni nije potrebno da mi kažeš,
ja čujem tvoje riječi mnogo prije nego ih izgovoriš.

I zaista nije ni bitno što Ti i Ja nikada nećemo biti MI.
Dovoljno je da ću Ja biti uvijek negdje u skrivenom dijelu tvojih misli.
Dok ćeš ti biti uvijek moje Ti
ono malo slatko i golicljivo.

UMORNI UM

Umorni um luta drumovima.
Prašinom tuge prekrivenim.
Ni sam ne zna gdje bi.

Korakne napred.
Al' strah ga od puteva,
na kojim ne zna šta ga čeka.
Nazad ne može
i tako do vijeka...

Umorni um bi sam sebe prosuo
po raskrsnicama životnim.

Samo da se odmori od ljudske gluposti...

Istraži me...

Pokupi jezikom sokove
što iscjedio si iz dubina ove žene.
Nahrani tijelo izgladnjelo.
Zaroni u ponore njene.

Nek noćas oslonac ti budu
grudi čvrste,zrele.
Pokrivač,koža svilena.
Uspavanku nek šapuću ti usne vrele.

Obgrli zubima bisernim
dva pupoljka što ka tebi hrle.
Nek uzdah uspavanka ti bude,
nek prsti te do zore grle.

Iscjedi i zadnju kap
želje iz ove žene.
Budi dovoljno jak,
istraži dubine njene.