MALI CRNI VRAG

Gledala si me očima ranjene srne.
Znam,osjetila si da posustajem,
da mi noge trne…

Krenula si rukom preko moga lica,
lagano i spontano.
Kao da je to obična sitnica.

Primakla si usne,onako vlažne i meke.
Samo jednim poljupcem malim
otvorila nove svjetove,daleke.

Taman kad pomislih da tu je kraj.
Privila si me nježno,
u topli zagrljaj.

Osjetila sam vatru u tijelu što gori.
Od čežnje i tvog dodira
još me tijelo boli.

Nikad niko na mene ne ostavi takvog traga.
Dok ne osjetih kako ljube usne
malog crnog vraga.

RAZGOLIĆENA MI DUŠA

Sudite mi danas vi,
sudije vrhovnog suda osjećaja!
A tako iskrena bijah
pred vratima vaših iščekivanja.
Osudiste me!!
Kao poslednju grešnicu.
A najčistije osjećaje vam pokazah.

Pozovite dželata,
sa oštrim mačem sujete.
Nek izvrši presudu ne pravde,
nad tijelom krvavog fetusa.

Jer ja to i jesam!

Zametak bezgrešne ljubavi…
Kom ne dozvoliste da se razvije.
Da se pokaže u svoj ljepoti i blagosti.

Prepade vas moja iskrenost.
Duša slobodna kao povjetarac.
Osjećaji čisti
kao kap jutarnje rose.

Vi,sudije moje,
ne navikoste na čistotu.
Vas plaši svjetlost što prostirem oko sebe.

Osudiste osjećaje blage,
što prosuh vam pred prljave stope.

Vješticom me nazvaste!

Na lomači me zapaliste!

A ni svjesni niste da živjeću
kroz dim vatre vječne.
Podiću se iz pepela.
Visoko iznad vas!

Leteći pravo ka njemu!

U zagrljaj moga feniksa!

POSLEDNJE ZBOGOM

Poklanjam ti danas samo jedno malo
poslednje ZBOGOM.
Mada kad bolje razmislim,
nikad ti nisam ni rekla DOBRO DOŠAO.

Nek moja patnja,ljubav i čežnja
ispari skupa sa tobom.
Ti kreni,napred.
Dalje od mene.
Gdje si nekad davno i pošao.

Prošaptaću poslednje VOLIM TE.
Jer prvo nikad izustila nisam.
Kad suza krene reću ti
da je u oku trn.
Moj život je prije tebe
u knjigama svevišnjeg zapisan.
Niko osim mene nije kriv
što je tako crn.

Kad upitaš šta se dešava.
Odgovoriću VREMENA NEMAM.
Moram ići,život me zove.
Nikad ti priznati neću
da te u kut srca spremam.
Jer za tebe su spremljene neke
staze nove.

Zato ti kažem poslednje ZBOGOM.
Mada to tebi ništa i ne znači.
Ti ne znaš kovitlace i bure moje.
Od onog što nas ne ubije
postajemo samo jači.
I ako za mene od danas umiru sve boje.

ZA MOG BOGA

ZEUSE uzvišeni moj
bacam ti se pred noge kao GEJA,
podatna i plodonosna.
Obljubi me kao EROS.
zapljusni me osjećajima kao PONT.
Da u tvojim očima vidim URAN.
Da me obasjaš kao HIPERION!

Zagrmi kao STEROP!
Zalij me vinom sreće,baš kao DIONIZ,
jer ti znaš šta ženi treba.

Bit ću tvoja HESTIJA!
Čuvat ću ognjište,dom.
Postojna kao HERA,
lijepa kao AFRODITA!
Samo za tebe.

Zapuhni me vjetrovima strasti,
ti,EOLE moj.
U vedi me u snove
MORFEJU želja mojih.

A ja ću te veličati kao ENTREPA,
kroz stihove duše zaljubljene.
Jer iz naše ljubavi se rodiše
blistava EJA i moćni ARES!

Znaš li?!

Znaš li kakve osjećaje budiš u meni?!
Znaš li da oluja u meni hara,
vjetar mi dušu njiše?!
Znaš li da sam otvorena ka tebi?!
I da bih odsjekla ruku što ove redke piše?!

MOŽDA...

Možda misliš da luckasta sam ja
kada te peckam i zbijam šale.
Samo se trudim da niko ne sazna
one moje tajne škakljive,male.

Možda ti se čini da previše te zezam.
To je moj način da se prikrijem.
Da ne pomisliš da te kao plijen vrijebam.
Da čežnje srca nikad ti ne otkrijem.

Možda ti se čini,po nekad,da volim te.
Kroz igrarije dječije,sitne.
Vjeruj mi,pokušavam,ali ne mogu da odolim.
Sve sitnice vezane za tebe meni su neizrecivo bitne.

Možda ti nekad i kažem sve tajne.
U jednom trenutku,nastupu ludila.
Kako sanjam te oči bajne…
Oh…Oprosti,malo sam se u pisanju izgubila.

Kad dodje kraj

Drhtale su krvave ruke,
boljele su povrede od stakla.
Velike su boli i muke
kad napusti  ljubav što te jednom takla.

Umrli su osmjesi,
osušilo se mlado lice.
Golemi su na duši grijesi.
Utihnula je pjesma naše male ptice.

Ni zore nisu više zore,
ni rijeka nije više rijeka.
Snovi su postali more,
i ja sam postala strana,daleka.

Ruža crvena polako vene.
maslačak žuti poginje glavu.
Otišao si u naručje druge žene.
Misliš da u njoj ćeš pronaći pravu.

Krvari rana iz ruke hladne,
razbi se čaša na pola prazna.
Svi imamo svoje trenutke jadne.
Po svakog dodje zaslužena kazna.

RASTANAK

Suza iz oka kanu.

Ponos ljubav savlada.

Za njih nema više mjesta

u novom danu.

Svaka nada polako otpada.

Sa drveta otpade list zadnji.

Jako su nesretni,povrijedjeni,jadni.

Svako ode na svoju stranu

lažući sebe da bolje biće.

Svako od njih liječi sad ranu

uz zalogaj bola

i gorčine piće.

ZLATNI KAVEZ

Ti bi da me držiš u kavezu boje zlata.
Slomljenih krila
i s’ omčom oko vrata.
Ti bi da me vežeš ne vidljivim stegama.
Oprosti dragi
nisam ti ja lutka iz izloga.
Sve bi meni dao
al’ da mirno sjedim.
Da te nijemo slušam
i lagano blijedim.
Zlato,dijamanti da me krase,sjaje.
Oprosti mi mili,
al’ neće to da traje.

Stvorio si kavez od suvoga zlata.
Sve je ok,super.
Ali gdje su vrata?!
Nisam ti ja golub u ruci da me držiš.
Od ljubavi moje možeš da se spržiš.
Pokidat ću omče
i baciti zlato.
Ne treba mi luksuz,
ne marim ja za to.
U kavezu dragi drži lude druge.
A ja odoh sada pravac kišne duge.

Crni djavole ;)

Pogled crnog djavola.
Moja mašta prljava.
Bježim,ali posustajem.
Tako bih te probala.

Muzika je glasna.
Želja sasvim jasna.
Dodiri su vreli.
Usta su ti slasna.

Maziš me poruci.
Vreli su trenutci.
Tvoje oči gutaju
kao gladni vuci.

Noge sam prekrstila.
Sve sam ti dopustila.
Ljubiš,ne posustaješ.
Strast nas je ukrstila.

Više nema srama.
Prekrila nas tama.
Samo strasni jecaj
gluvu noć sad slama.

Dok znoj kvasi tijela.
Predajem se cijela.
Po nekad sam stidna,
al nocas sam smjela.

Kada bih mogla...

Kada bih mogla na mjesec da odem,
pa makar samo na tren jedan.
Da svoje misli od svega sklonim.
Taj tren bi bio za mene vrijedan.

Kada bih mogla postati leptir,
na jedan dan da krasim svijet.
Utišala bih duše svoje nemir.
Dovoljan bi bio samo jedan let.

Kada bih mogla kiša biti.
Samo jedna,proljetna,mlaka.
Po tvome licu svoje kapi liti.
Znao bi koliko je ljubav moja jaka.

Kada bih mogla sve što ne mogu.
Na tren,sekund,minut jedan.
Bila bih zahvalna magiji i Bogu.
Život bih poklonila za taj tren jedan!!

OČI ISTINU KRIJU

Ova usta više nisu moja,
jer osmjeh daju i kada tužna je duša.
Njihove riječi su postale prazne,
podešene za onog ko ih u datom trenu sluša.

Ove ruke nisu više moje,
jer grle onog koga imaju,a ne koga bi htjele.
Pružam ih bez volje,želje,
Da grle pravog one nisu smjele.

Ove noge nisu moje,
jer idu preko stare,već utabane staze.
Nisu više odvažni koraci moji
da novim putevima gaze.

Jedino još oči istinu kriju.
U njima još stoji duša moja.
Zagledaj se u zelene dubine njihove.
Vidiš li?
Još uvijek, u njima,ja sam samo tvoja!

ČOVJEK IZ BAJKE

Kažu da bajke ne postoje…
Da su sve to izmišljotine,
glupost…

Kažu da čovjeka iz bajke
nikada ne možeš sresti!!

Uvjerila sam se da sve su to laži.
Da srce može naći
upravo to što traži!

Jer molih se
noću,
danju.
Za jednog čovjeka iz bajke.

I kad prestadoh da se nadam…

U masi praznih lica ugledah NJEGA!!

I shvatih da bajke postoje!

I shvatih nadjoh svog čovjeka!!

Jedini problem bješe to
što je užasno podsjećao na Shreka!!

KRVAVI TRAG

…I bješe mi ogavno gaziti po leševima…
Krv,sladunjava,osjećala se u zraku.
Sklopljenih očiju pratih te vjerno.
Samo osjećaj gadosti,stravične slike,i tvoja ruka,
oslonac u mraku…

Pokušah da mislim na zelena polja,
slavuje i cvijeće.
Ali ogavni smrad raspadnutog trupla
uvukao se u nozdrve.
Ne želi otići,ne može,neće.

Vukao si me za sobom,odlučno,bez srama.
Dok se spoticah od ogoljele kosti.
Mada i sad izgledam tvrdoglava,čvrsta
svako veče molim svetog da oprosti.

I nikad više ne osjetih miris,
nit predjoh svetosti vječne prag.
Rekao si sve je bila mora,halucinacija.
Ali još uvijek za nama ostaje krvavi trag.

19.5.2011.

Danas sam manja od makovog zrna.
Rastanak me boli jače od oštrog mača,
od uboda trna.
I suze tvoje,muške,vrele.
I ruke snažne,
što me još grliti žele.

Danas se molim svetima i Bogu
da te na putu štite i paze.
I sjajnim zvijezdama,
jer ja ne mogu.
Da ti noću na lice slete,
da ti obraz maze.

STEPSKI VUK

I bilo me sram pogledati u oči
koje su tako prodorno gledale u mene.
Na izgled smirena,hladna.
Dok krv mi ključala kroz nabrekle vene.

A ti si me čitao,kao iskusan vuk
u zraku mirišući moj ubrzan dah.
Napetost se osjećala kao zapeti luk.
Tren je hvalio da popustim.
Razum me prenu u zadnji mah.

Primjetih osmjeh u kraju usana,
i čežnju u očima gladnog stepskog vuka.
Strast se probudila,duboko,u nama.
I mene lično stavila na stotinu muka.

Znala sam ja,a znao si i ti
da izmedju nas ništa biti neće.
Da ne možemo,nećemo,ne smijemo postojati mi.
I da usred pustare ne cvjeta cvijeće.

Ostade mi samo sjećanje na pogled pun čežnje.
U uhu još odzvanja sladunjav smijeh.
Ja ne iskusih tvoje dodire nježne.
Ali kad ti čujem ime spremna sam na grijeh!

BUNAR SREĆE

Stojim na rubu dubokog bunara,
ispunjenog vječnom tajnom sreće.
Čekam da me neko u njega gurne.
Ali svi su oholi,
jedan ne želi,drugi ne smije,a treći neće.

Čujem iz njega vesele note.
Glasovi mili dozivlju mi ime.
O dragi moj,dobri živote,
poslušaj te prekrasne vesele rime!

Okrećem se,gledam,za nekim drugom.
Koji bi sa mnom u bunar sreće.
A svi zaokupljeni svojom tugom.
Niko mi društvo praviti neće.

I vidim ja ništa ne preosta.
Osim da sama skočim u bunar sreće.
Primiće me,znam,kao milog gosta.
Uz čašu dobrog vina,muziku i cvijeće!

DA ME VOLIŠ

Da me voliš ne bi dopustio da ugasnu zvjezde u mojim ocima.
Ruke bi me tvoje milovale nocima...
Ne bi dopustio da utapam tugu u caši vina
Živjeli bi sretno.Imali bi kcer i sina...

Da me voliš ne bi dopustio da mi dušu hladni vjetrovi more.
I da mi se oko ociju nakupljaju bore.
Ne bi dopustio da mi srce suze vlaže,
dok u tamnoj noci moje ruke samo tebe traže.
Da ove usne osuše se,jadne.
Jer tvojih poljubaca ostadoše gladne.

Da me voliš bol dopustio nikad ne bi...

Zato se okrecem drugom!
Samo rijeci ove posvecujem tebi.

Nada umire zadnja

Smrdi ovaj prokleti svijet.Prepun laži,prevara i straha.Bijelim labudovima prekinut je let.Zlo je uzelo sve veceg maha.I dok tako laž se širi kao neka zarazna bolest.Ja se borim sa svojim jadom,bolom,gorčinom.Dušu mi obuzima stara objest…Sve je tako sumorno,tmurno,gorko i jadno.Srce je postalo ljubavi,prijateljstva i sreće gladno.Sve je tako trulo i smrdi na zlo.I sigurnim nogama se polako izmiče tlo…Bore se ptice da rašire krila,dok nebo se nad nama ruši teško.Otrovna strjela se medju nama zarila.Umrlo je zadnje srce viteško…Nude nam laži,otrovno voće.Srce se odupire poganoj draži.Ne smije zagristi,čak i da hoće.I junak veliki kleči i moli,da bude mira,ljubavi i sreće.Dok ga gaze,tuku i lome njegovo srce postaje sve veće…Ubiti mogu ponos i tjelo,što ga imade čovjek svaki.Ali ne mogu ubiti duše djelo.Naši koraci nisu laki…I tako danima nada nas nosi,kroz godine gladne i sumorna jutra.Jer čovjek je jači od patnje svoje,u iščekivanju da doćiće bolje sutra.

DNEVNIK JEDNE ŠKORPIJE: MILOŠ

DNEVNIK JEDNE ŠKORPIJE: MILOŠ: "Male ruke kad me grle I osmjesi dok mi hrle Lutak mali kad za ruku me drži Osjećam se tako sretno,sretno Što Bog mi dade andjela tog. ..."

MILOŠ

Male ruke kad me grle
I osmjesi dok mi hrle
Lutak mali kad za ruku me drži
Osjećam se tako sretno,sretno
Što Bog mi dade andjela tog.

 

KATARINA

Kada pogleda očima maslinastim
Andjeo joj ravan nije
Tako je nježna,slatka i mila
Aura snažna iz nje bije
Rukice njene snježno su bijele
I ništa nije ravno osmjehu tom
Nikad ne vidjeh tako svilene kose
Andjeo se krije u djetetu mom.

LJUBAV

Tiho usta prozboriše slova.

Srce uzdrhta kao leptir mali.

U biću njihovom više nema bola.

Sve patnje i boli zbog jedne riječi sada su stali.

Nježno ruka dotaknu ruku.

Pogledi plamte najljepšim žarom.

Zajedno prebrodiše svaku muku.

Obdareni najljepšim nebeskim darom.

U SRCIMA NJIHOVIM RODI SE LJUBAV!

NEDOSTAJEŠ!!!

I opet lijem suze,kao kapi kiše.
I grlim jastuk,jer tebe ovdje nema.
Srce je stalo,ne kuca više.
Ponovo sam sjetna,izgubljena žena!

I opet dosadjujem ljudima i bogu
pišući pjesme bolne,umorne,teške.
A šta da radim?!Bez tebe ne mogu.
Trebaju mi te ruke,jake,viteške.

I poljupce trebam,sočne,vrele,
da mi se tijelo topi od slasti.
Da me gledaju tvoje oči smjele.
Dok tijela nam prate muziku strasti.

Noćas ću se vinuti,gore,do neba.
Da te obasjam kao mjesec žut.
Ponesi mi svoje ljubavi,samo to mi treba!
A ja ću ti obasjati ka meni put.

BACI KAMEN!!!

NEKA PRVI BACI KAMEN ONAJ KO NIKADA SAGRIJEŠIO NIJE!

Grešno mislim.

Grešno zborim.

Grešno radim.

Grešno volim.

NEKA PRVI BACI KAMEN ONAJ KO NIKADA SAGRIJEŠIO NIJE!

Grešno hodam.

Grešno te gledam.

Grešna sam duša.

Ali se ne dam.

NEKA PRVI BACI KAMEN ONAJ KO NIKADA SAGRIJEŠIO NIJE!

Grešno dišem.

Poglede dajem.

Grešno pišem.

Za kritike ne hajem.

NEKA PRVI BACI KAMEN ONAJ KO NIKADA SAGRIJEŠIO NIJE!

AKO TAKAV POSTOJI!…

OBEĆANJE

Apetitom gladne vučice
rastrgnut ću te na komade.
Nahranit ću se čežnjama tvojim
i napiti tvoje strasti.
Mučit ću te u najgorim mukama,
sve dok ne pustiš najljepše sokove svoje.

A onda…

Isisat ću i zadnju kap iz tebe,
puštajući da teku kroz moje vene.
I prepustit ću se užitku…

Dosegnu ću vrhunac
u svoj svojoj jačini.
Uzdignut ću se tako visoko.
I plesati,divlje,
pod zrakama punog mjeseca.
Njišući se zanosno
u ritmu nadolazeće plime.
Ližući kapljice znoja
sa tvog izmučenog tijela.

Natjeraću te da moliš
da se zaustavim!

A ja ću biti ne umoljiva!

Šibaću te kao divlji vjetrovi!
Plesati razuzdane plesove.

Gola kao pustinja!
Bjesna kao uragan!
Brza kao munja!

Jahaću te kao mladog pastuva!
Čupajući ti crnu grivu.

I neću odustati dok ne zapjeniš!

Samo kad te se dočepam!!!

BAJKE

Kako djetetu da čitam bajke?
To je stvarno smiješno!
Kad malo bolje pogledaš,pročitaš,
svako biće u bajkama je grešno.

-Snježana  živjela sa muškaraca sedam!
Ja svom djetetu tako nešto ne dam!

-Aladin opaki lopov bio,i time se hvali,
mjesto da je sramotu krio!

-Trnoružica ode sa prvim muškarcem koji je poljubi,
samim tim čednost izgubi!

-Mala princeza žapca ljubila
FUJ!
Možeš misliti šta bi sa momcima radila?!

-Robin Hud ljude p0 šumi zaustavljao i krao.
O Robine zar si i ti tako nisko pao?!

-Pepeljuga bez pitanja na žurke bježala.
Sigurno je na njima faca bila,
drogirala se,pušila i pivo pila!

Kako da djetetu čitam bajke?

P.S.  Primite pismo zabrinute majke!

(IZVINJAVAM SE SVIM LJUBITELJIMA BAJKI!)

MALA VJEŠTICA

Pozoveš me na večeru,kažem da mi se spava.
Doneseš mi cvjeće,od njega me boli glava.
Vodiš me na ples,mene noge bole.
Ne volim ti ja sve što mladi vole!

Ti bi da me ljubiš,a meni je zlo.
Pokušaš da zagrliš,ne i de ni to.
Hoćeš da se provozamo,muka mi od kola.
Volim da te patim,iskreno,do bola!

Vidim da i sam odustati krećeš.
Mislio si dobiti,al boga mi nećeš!
Zar ne vidiš mali da ne volim tebe.
Mnogo mi je draže zagrliti ćebe!

Razočaran,skrušen kažeš da je kraj.
A ja sretna ,razdragana,hajde sad GOODBYE!

Robinja ljubavi

Nemoj da me zoveš,jer ti neću doći.
Krenula sam dalje oko pola noći.
Ne vrjedja se žena da je srce boli.
Kad te dušom mazi i strasno te voli.

Ne zovi me natrag,da se vratim tebi.
Neću ići nazad,obećah ja sebi.
Srce ovo malo u grudima plače.
Nisam ja robinja da me drugi tlače.

Proradio inat i buni se duša.
Tvoje slatke riječi neće sad da sluša.
Dosta mi je svega,odlazim niz put.
Grliće me drugi,uzeti u skut.

Ima negdje nego što će voljet znati.
Svu će svoju pažnju i ljubav mi dati.
Grlit će me nježno,čuvati od zla.
Neće dati suzi u oku da sja.

Nemoj da me dozivaš,ne puštaj ni glas.
Mislim da je dragi prekasno za nas.
Odlazim sad drugima,da im ljubav dam.
Proklet ćeš sam sebe,kad ostaneš sam.

1234567890

Moje je srce more,čiji ne mirni talasi ispisuju slova tvoga imena po pjesku duse moje…

Pokušavam,ali zalud...

Pokušavam te izgurati
iz tijela,srca,duše.
Uporno pokušavam ugušiti osjećanja,
ali te oči tvoje sve zidove ruše.

Pokušavam pobjeći od tvog glasa.
Preko planina,šuma,mora.
Ali izgleda nema mi spasa.
Ljubavlju prema tebi ispunjena je svaka moja pora.

Pokušavam te istrgnuti iz svoga bića.
Zalud mi pokušaji svi.
Dok ispijam poslednju kapljicu ljutog pića.
Vidim,na dnu čaše,osmjehuješ mi se ti.

KAO KANARINAC

…I tako čovjek hrli ka ne poznatim prostranstvima.Pokušavajući da se otkine od ljudi i stvari koje zna.A ako ga kojim slučajem puste da ide kuda želi,ne stiže daleko.Jer baš kao i mali kanarinac,boji se ne poznatih lica i mjesta.Pa uporno pokušava da se vrati u svoj mali kavez,gdje mu je sve tako poznato…

STRANAC...

…I opet mi znatiželja ne da mira.
Ponovo si se uvukao u misli moje.
Tvoj lik moju maštu dira.
Moje želje,tuge i riječi tebi sam posvetila.
Moje pjesme ponovo su tvoje.

Tražiš li kada,čitajući pjesme
poznato ime,redke i riječi?
Ja bih ti rekla i ono što se ne smije.
Srce to želi,
ali razum me uvijek spriječi.

Pokušala sam bježati daleko od tebe,
No tako si mi blizak moj neznanče.
Kraj tebe pronadjoh pravu sebe.
Ne znam da li da ti zahvalim
ili da te proklinjem,
moj mali slatki stranče.

…I dok svako od nas živi život svoj
maštu i snove ne mogu mi krati.
U njima sam tvoja i ti si moj.
Samo u zoru,iz sna kad se prenem,
jedna mala izdajica iz oka će pasti.

IZDRŽAĆU

Progutaću suze i jecaje.
Hodaću dignute glave.
Niko neće spaziti u očima bolne trzaje.
Ne dam da zbog moje patnje slave.

Čuvaću ono što smo stvorili.
Iz mog grla čuće najljepše pjesme.
Boriću se za ono,za šta smo se skupa borili.
Niko naš”raj”rasturiti ne smije.

Izdržaću klevete,pljuvanja i intrige.
U inat poganim jezicima,koji su ne umoljivi,zli.
Izboriću se sa svima,budi bez brige.
Nastavićemo tamo gdje smo stali,
onog momenta kad se vratiš ti.

Razmišljanja

Dok noć obavija ledeno tijelo
iz mraka proviruju nakaze strahova mojih.
Rastrzana izmedju dvije “ja”.
Ošinuta ljubavlju ovom kao gromom iz vedra neba.

Prva ja-kao postojana stijena.
Sigurna i čvrsta,na svom mjestu.
Dok grije me sunce i dok padaju kiše.
Uvjek ustrajna u bitisanju svom.

Druga ja-kao ne mirni vjetar.
Lepršava i ne sigurna.
Uvjek spremna pomilovati neko novo lice.

Tako se nadjoh na licu tvom.

I osjetih.

Uzburkane valove zaljubljenosti.
Treperenje sjajnih zvjezda u tamnoj noči.
Nabujalu rijeku za mene nekih novih emocija.

A ko si ti??!

Budjenje neke nove zore.
Zrak sunca što izviruje kroz oblake…

Ili si i ti samo dašak nekog ne mirnog vjetra.
Koji sasvim slučajno ispreplete naše puteve.

Tvojim dolaskom uragana
stvorio si moje treće”ja”.
Kao da mi nisu dovoljna ova prva dva.

Sad sam samo velika santa leda
što plovi po površini života.
Samo čekam kada će progrijati moja zraka sunca.

Da me otopi…

Da postanem dio tog okeana…

Da isparim…

Da postanem kapljica kiše…

Što skliznu će ti niz lice.
Zaustaviti se na tim mednim usnama.
Da me lizneš ne mirnim jezikom…

Da postanem dio tvoga bića…

27.5.2011.

Jedno bolno srce ove noći plače.
Neka strašna čežnja steže ga sve jače.
Nema druga moga da zagrljaj mi da.
Tuga oko mene,u sredini ja.

Oblaci i tama na dušu mi pali.
Bez voljene duše svi smo jadni,mali.
Talasi i bura brodove nam tope.
Vrele suze samoće moje lice škrope.

Treba mi tvoj dodir i zagralj jak.
Bez prisustva tvoga život nije lak.
U grudima bol zauzima mah.
Za tebe bih dala poslednji svoj dah.

Jedno bolno srce ove noći jeca…

Jedina mi utjeha ova naša djeca…

Čašica više

Pružim krila.
Pa ih sklopim.
Pokušavam ,
u gomilu,
da se stopim.
Povisim glas.
Naglo zanjemim.
Dok svi pričaju
glasom jednim.
Misli moje
za riječ se bore.
Ali što se više borim,
sve postaje gore.
Oči moje drugačije glede.
Jer slike koje oni vide
ništa ne vrijede.
I svakim danom
postaje sve gore.
Prelijepi snovi
postaju noćne more.
Uporno glavu dižem gore.
Za svježim vazduhom
napinjem pore.
I dok tvrdoglavo širim krila
kelner mi reče
“FAJRONT!
PREVIŠE SI PILA!”

TI

TI
U MOJIM MISLIMA.
TI
U MOJIM SNOVIMA.
TI
U MOJIM VENAMA.
TI
KAMEN U CRNIM STJENAMA.
TI
POTOK  ZIVOTA.
TI
MOJA SRECA I MOJA SRAMOTA…

BORIM SE

BORIM SE SA ŽIVOTOM,
DA ME NE ZGAZI.
UPORNO POKUŠAVAM OSTATI
NA ISTOJ STAZI.
JOŠ VJERU U BOGA DA NE IZGUBIM.
ALI KAKO GLADNA USTA
JA DA NAHRANIM?!
ŽIVOT JE JEDAN
A PROBLEMA TRISTA.
KAKO DA OSTANEM NE UKALJANA,ČISTA?
BORIM SE SA NEVOLJAMA
IZ DANA U DAN.
SA VREMENA NA VRJEME U “NJEGA”POGLEDAM.
DA LI ĆE ME OBASJATI SVJETLOST SJAJNA?
ILI JE PATNJA MOJA UREZANA,TRAJNA?
HOĆE LI BITI BOLJE SUTRA?
ILI ĆU DOŽIVITI JOŠ GORA JUTRA?
BORIT ĆU SE UPRKOS SVEMU!
JER MOJA NADA JOŠ LEŽI U “NJEMU”!

SVE PROLAZI

Prolaze ponoćni vozovi
dok ja za njima gledam i plačem.
Sve polako prolazi nestaje,
a ja se još uvjek nadam nečemu boljem,ljepšem,jačem.

Prolaze godine,mjeseci,dani
ljudi se mjenjaju,mjenja se sve.
Ja na istom mjestu stojim kao i lani.
I još sanjam već propale sne.

Prolaze ljeta,jeseni,zime.
A ja još ni korak dalje da krenem.
Možda ti još jednom izustim ime.
Ili ću sa njim u srcu na istom mjestu da venem.

Sve vrijeme odnosi sa sobom.
Samo ja još u mjestu stojim.
Ako se maknem sa ovog mjesta.
Promaći ćeš mi,ja se bojim.

Opet je ponoć i vozovi prolaze.
Ja se nadam da će neki da se vrati.
Da mi osmjeh na lice donese.
U moj zagrljaj da te svrati.

Dok sve tako prolazi i sve se mjenja
ja u duši još sam ista.
Možda sam po tijelu oskrnavljena,
ali u duši za tebe sam ostala čista.

SREĆA

Sreća je jedna crvena zraka.
Sretna može biti budala svaka.
A ja sam eto budala jedna
sto je njenog prijateljstva vrjedna.

Dok bijah dijete,za mene bješe sreća
sočna jabuka i korpa cvijeća.
Igra sa drugarima i rižna čokolada.
A šta je sreća u ovim danima??
Pitam se sada.

Sreća je jedno čudno biće.
Nit je za jelo,a nit je za piće.
Ona obuzme prvog na kog naidje.
Vrckaste djevojčice i šarmantne mladiće.

Sreća je osmijeh na licu nekom.
I proveden dan u zagrljaju mekom.
I kad te neko pogledom mazi,
ljubi i voli i od zla pazi.

Sreća je kad leptir ti sleti na lice.
Kad neko ti uhvati zvjezde padalice.
Kada cvjeće za tebe miriše.
I kada voljeni za tebe diše.

Ona je uvjek tu,iza ćoška viri.
Zbog nje nam se u stomaku jave nemiri.
Golicava je,slatka i mila.
Sinoć je sa mnom rujno vino pila.

Ja samo želim...

Mnogi bi htjeli da te imaju samo za sebe.
Da te iskoriste do zadnjeg atoma snage.
A ja bih samo da te po nekad sretnem.
Da upijem pogled u tvoje oči blage.

Ja samo želim osjetiti tvoj dah
ništa drugo ti ne bih tražila.
Samo da si moj u jedan mah,
a ostatak svog života bih te iz sjenke volila.

Dok druge te imaju,tvoju dušu,lice,tjelo.
Ja samo tražim jedan mali osmjeh.
Da li je to od mene smjelo??

I dok tako mi duša izgubljeno luta.
I u svakom drugom traži nešto tvoje.
Ja samo želim klečati pokraj tvoga skuta.
Jer svakom tvom pokretu posvećene su misli moje.

I dok si sretan uz novu djevojku svoju.
Za moje patnje nećeš saznati ti.
Poslednji put puštam još suzu koju.
Jer znam da nikad,ali baš nikad nećemo postojati “MI”.

JA IMAM TALENAT

Ja imam talent

za unistiti sve.

Ljubav,nadu

i tudje sne.

Ja imam talenat

za ubiti srecu.

Upropastiti sansu

i kada zelim,

a i kada necu.

Ja imam talenat

da kazem zbogom.

Svemu ludom,divnom

sto sam zeljela sa tobom.

Ja imam talenat

da zivim i kada sam mrtva.

I mog talenta za propast

ja sam najveca zrtva.

Noći crne,duge

Strah me ostati sama
u noćima crnim,dugim.
Kad oči su spremne na plač,
a srce se bori sa žudnjom.
Kad duša vapi za nečim
što spaja me sa dušom tvojom.

U takvim noćima dopustim sebi
da pustim lavu emocija,
iz nekad,već davno,utišanog vulkana.
Pa pobjegnem u kut
gdje niko me ne može čuti.
I jecam,jecam dugo.
Prigušeno,u sebi.
Da četiri mala uha
ne čuju melodiju bola.

Strah me ostati sama.
Sama,sa četiri male ruke.
Jer nisam hrabra,
kao što misliš.
Jer nisam jaka,
kao što želiš.

Samo sam obična žena.
Što treba jaku ruku,
da me čvrsto drži
pod teretom teškoga života.
Sasvim obična žena
sa milion pitanja u sebi.
I najvećim strahom,
strahom od života…

Zato te samo molim
u noćima crnim,dugim,
ostani pored mene.
Budi mi pojas spasa
u vodama životnih nedaća.

Osmjeh mi pošalji

Više ti dosadjivati neću.
Kraj drugog potražit ću sreću.

Čak i kad mi se budeš javio
bez odgovora ćeš ostati.
Nemoj se zbog toga naljutiti.

Pametan si dečko i shvatićeš sve.
Kada me upitaš da li je pjesma za tebe,
odgovor će biti “NE”.

Možda je upravo sada čitaš,
i potajno,u sebi,ti se pitaš.
Ali na to pitanje odgovor neću dati.
Zato me,molim te,drugarski shvati.

Sa tobom sam osjetila leptiriće u stomaku.
I onu nervozu,slatku,a jaku.

Od mojih snova ostaje samo pjesma ova.
Prepuna glupih riječi i praznih slova.
A ja krećem u nove pobjede,
jer sutra je nova zora.

Ako shvatiš moje riječi,
nemoj ništa reći.
Dovoljan je  samo osmejak jedan
koji je hiljadu riječi vrjedan.

LUTALICA,DAMA

Dok pun mjesec obasjava noć
ja pakujem snove
jer moram poć.
Zbogom mili druže moj.
Ostaj mi zdravo.
Ostani svoj.

Dok lepršavi vjetar znatiželju golica.
Pogledom tužnim
mazim poznata lica.
Sve ću vas u svom srcu nositi.
Gdje god nogom kročim
vama ću se ponositi.

Jedan kofer i šešir mali.
Svi moji snovi
u kofer stali.
Šešir stari da zaštiti lice,
od pogleda stranog,
od osmjeha lutalice.

Kiša i sunce
tiho će me pratiti.
Planine i šume
na počinak svratiti.
Lišće mi biti postelja meka.
Nikog drugog nemam
da me dvori,čeka…

U svjetloj noći
dok hodam sama.
Suze i gorčinu sakriće tama.
Niko neće znati
šta je bilo sa nama…

Niz cestu odlazi lutalica,dama…

(Posvećeno onima čija duša i tijelo odavno idu različitim stazama)

POSLE PONOĆI

Bjezim.
Saplicem se.
Padam.
Lezim.
Osjecam vjetar.
Leprsa u zraku.
Ne.
Nije vjetar.
To je tvoj dah.
Nada mnom.
U mraku.
Osjecam.
Trnci.
Niz kicmu mi gmizu.
Nisu to trnci.
To me tvoje ruke,maze.
Stizu.
Okrecem se.
Gledam.
Te oci tvoje.
Ostre.
Tamne.
Neke cudne boje.
Strah me hvata.
Misli se roje.
Sta ja to osjecam?
Ljubav ili strah?
Ljubav!!
Prenuh se
u jedan mah.
I opet.
Na vratu.
Ledeni dah.
Da li ce trajati?
Ili nastace prah?
Slaba sam.
Grabim.
Od tebe bjezim.
Ne mogu pobjeci,
pa bjesomucno rezim.
Ne zelim ostati
u zagrljaju vampira.
Osjetiti ljubav
hladnoga dodira.
I zato grabim.
Mucim se.
Borim.
Ali i pored svega
ne mogu da ti odolim.
Samo osta sapat
u gluhoj noci.
Ja te volim…
Ja te volim…

Ima li??

ma li mjesto na ovom svjetu
za lude sanjare,bas poput mene?!
Gdje nije bitno ko si,sta si,
da li su ti oci sretne ili pak snene.

Ima li mjesto za nas romantike?
Gdje je najbitnije druzenje i ljubav.
Mjesto gdje nema lazi i taktike.
Kad kazes sta mislis,
da te ne gledaju kao da si gubav!

Ako negdje ima takvo mjesto,
recite mi,ja vas molim.
Posjecivala bih ga cesto,
da se druzim i da tople rjeci zborim.

Posle tebe...

Kome sada da pruzim ljubav?
Kad nestali su zadnji zraci srece.
Nikome ne treba covjek ranjen.
Niko tuznog kraj sebe nece.

Kome da pruzim bolno srce?
Da ga lijeci i njezno mije.
Svi bjeze od boli i tuge.
Nikom do njega stalo nije.

Kome da podam usne medne?
Sto zaboravile su kako je ljubiti.
Hoce li ih neko ponovo ozivjet?
Ili ce ih mozda do kraja ubiti?!

Kome u zagrljaj sada da poletim?
Da me njezno grli i od zla pazi.
Hoce li me iko posle tebe htjeti?
Da me silno voli,ljubi i mazi!

UBICA LJUBAVI

Potekla je suza iz oka.
Tako mala,
a opet tako duboka.
Iz grla se ote krik.
Sa ceste dize parsinu tu.
U mrtvim ocima jos titra poznat lik.
Jedan covjek ubi ljubav svu.

Lesinara jato se svilo
i kruzi oko lesine te.
Ljubavi njene jato se napilo.
Ne osta vise nista,
a nekad mu je bila sve.

Prokleti ubica osjecanja njenih,
sto smrvi je kao stjena list.
Uze sjaj iz ociju snenih
i opra ruke,da ostane cist.

Ode niz cestu,
pod ruku sa smrcu njenom.
Taj covjek,ljubavi ubica.
Samo jos titra njegov lik u oku snenom.
A oko lesa kolo vodi jato gladnih grabljivica.

Kapljica sjecanja

Kapljica topla

skliznu niz lice.

Sunce zadje.

Smiri se dan.

Slijepi misevi

u lov krecu.

Sve umire,

usni,pociva.

Sjecanje na zaborav

stiscem u dlan.

Ja nisam sama,

ali sam sama.

Misli sjetne

u glavi se roje.

Ni ti nisi sam,

ali si sam.

Sve tvoje

jos uvijek je moje!