u ustima ostaje neki ukus opor.
Ponekad sunce ne može otopit
sav onaj led što dušu nam mrzne.
U tim časima dovoljan je samo
jedan nježni pogled i osmjeh mio.
Da vrati mi snagu i rodi nove nade.
Da podignem glavu i krenem čvrsto napred.
Dođu tako vremena,olovna,teška i tmurna.
I breme svih naših briga svali se na nejaka pleća.
Al' jedna draga riječ zraku svjetlosti vraća.
Pa krenem uporno grabiti u neko bolje sutra.
Pritisne me eto ponekad bol,strah i tuga.
I mislim da na kraju smo puta.
No samo jedan zagrljaj tvoj i cjelov u vlažno oko
znaju probudit sreću i ratnicu što se na tren uspavala.
Nema komentara:
Objavi komentar