Kako je bilo prijatno,
toplo,
udobno…
I ta ljepljiva tečnost.
Svud po meni.
Divno…
Širila sam prste,
ruke.
Osjećala sam se sigurno.
I ti zvukovi…
Muzika,
smijeh,
plač.
Sve je zvučalo tako primamljivo,
a opet na sigurnom odstojanju
od mog bića okupanog blaženstvom.
A tek mirisi…
Uh,
samo kad se sjetim.
Miris cvijetnog parfema.
Miris pomorandži,sočnih,kiselih.
Miris zelenih jabuka.
I onaj najljepši,najprimamljiviji miris bagremovog cvijeta.
***********************************
Sve su prekinuli!
Bez najave.
Pitanja.
Upozorenja.
Vukli su me tim nezgrapnim ručerdama.
Bez milosti.
Plakala sam.
Otimala se.
Nije vrijedilo.
Uspjeli su me izvući iz blaženog mi kutka.
Iz najsigurnijeg mjesta na svijetu.
I svi su se smijali.
Sretni.
Razdragani.
Zadovoljni.
Mumljajući meni ne razumljivim jezikom.
Dok sam ih začuđeno posmatrala
kroz plač koji se prostirao
velikom ledenom prostorijom.
Oni su likovali nad početkom jednog života.
Dok sam ja lila suze nad izgubljenom sigurnošću.
Nema komentara:
Objavi komentar