Eto sad sam samu sebe natjerala na smijeh...
Zamislila sam te onako šarlatanski nasmješenog.Sa onim izrazom "Boli me uvo za sve".
Pisala,brisala.Pisala,brisala.
Nikako nisam uspjela naći riječi kojim bi opisala osjećaje i sva ona kovitlanja u sebi.Do sada nisam imala problema sa tim.Riječi su navirale same iz sebe.Ovaj put nije bio takav slučaj.
Morala sam se opet nasmijati sama sebi.Kad bi tipke na tastaturi znale govoriti...EEEEE...Hvala nebesima pa ne znaju.
Pitam se kako opisati jedno posebno biće.Biće koje u nama samim budi onaj titravi svilenkasti osjećaj neke čudne uzbuđenosti i sreće.Biće sa kojim nas ništa ne povezuje,a tako smo jako povezani nekim nitima,koje oko posmattrača sa strane ne bi moglo primjetiti.
Htjela sam upotrjebiti zrake sunca.Melodiju ptičje pjesme.Ali ne,ne,ne!!Sve to me nekako ne podsjeća na tebe.
Ja ljubitelj jeseni.Doba kad se umiranje i rađanje tako često sudari,morala sam te utkati u jedan jesenji dan.
Prije tebe...
Bila sam komad ispucale zemlje,
tvrde i suhe.
Zemlje,koju je neumoljivo sunce pržilo
dugih ljetnih mjeseci.
Pucala sam pod neumoljivim zrakama,
već napola pomirena sa sudbinom.
Neplodna i mrtva.
Došao si u obliku jesenjeg kišnog pljuska.
Tvoj smijeh,optimizam,razigranost
zapljuskivali su moje tvrdo tlo.
Vratio si u meni život.Sreću!
Svaka tvoja kap u meni je budila novu želju za životom.
Osjetila sam,posle toliko vremena,
kako iz mene klija neki novi život.
Opet sam stala i ne znam kako dalje i šta dalje.Možda nekad uspijem opisati ono što osjećam,onako kako želim.Mada ima jedna meni draga rečenica,za koju ne znam ni ko ni kad je prvi izgovorio "POGLEDI I ĆUTANJE PO NEKAD GOVORE VIŠE I OD SAME RIJEČI!"
Nema komentara:
Objavi komentar