Osjećam,kliziš mi niz vrat.
Rasplamsavaš neke davno ugašene vulkane.
Drhtim.
Trzam se,
pod tim bestidnim pogledima.
Bježala sam,dugo...
Skrivala se iza raznih maski.
Međutim vrijeme je da stanem.
Vrijeme je za predaju.
I evo tu sam.
Gola kao obala nakon bure.
Samo po negdje neka bora,
kao polomljeno stablo,
stoji na licu.
Svjedok noćašnjeg cunamija.
I predajem se nadolazećoj plimi.
Stijene se razmiču pred napadima talasa
koji tako jako a opet tako nježno
miluju moje hridi.
Željna sam bila tog sunca u tvojim očima.
Vatre u grudima.
Noćas opet će nas spajati plima i osjeka.
Nema komentara:
Objavi komentar