Prazne riječi vjetar odnosi.
Strah je ono što me srpječava da načinim grešku.
Ne strah za sebe,
koliko za njih…
I čemu istina?
Od nje ništa ne dobijamo.
Gubimo mnogo…
I vjetar ovaj što misli njiše u ogoljenim krošnjama.
Mraz koji mi ledi osmjeh.
I pomislim ,dok te gledam ,
kako sretna sam.
Kad nisi tu pitanje se vraća.
Kako,zašto,zbog čega,do kada?
A tako sretna sam kad si tu.
A opet tako sjetna.
I tako brbljiva,
a opet ćutljiva o biti.
Toliko kažem,
no nikad što se ne smije čuti.
I nasmijem se svojim glupostima
i tipkama koje me trpe.
Čujem ti korake…
Sretna sam i brbljiva.
Toliko toga sam rekla.
Onom kome ne treba.
A onaj ko bi trebao nikad neće čuti.
Smiješno je lagati sebe,
a istina je tako glupa.
Nema komentara:
Objavi komentar