Nemoćna

Nema kiše koja može oprati sve one vulkane
što peku mi vene,dok slušam laži.
Nemoćna da im se oduprem.
I te tvoje slatke usne,
što puštam da ih obraz iznova traži.

Nema vjetra koji može da oduva uzdahe.
A srce se skuplja uplašeno od istine,
koja može da ga dotakne,probode.
I opet,nemoćna,posegnem da te pronađem.
Moj crni anđele.

I tako smješno je…
Kad laže te čovjek kog poznaješ
kao džep svog kaputa.
I vrtimo se oko laži iznova,
još bezbroj puta.

Jer nemoćna sam.

Da te pogledam očima prkosa.
Da te odgurnem
istinom okupana.
Ja slomljena,na kraju staze
i tako prokleto ti odana.

I mrzim samu sebe tako povrjeđenu i sitnu.
Što uporno tražim te oči boje meda.
Mrzim sebe malo ti bitnu.
I ovu smrdljivu ljubav što mi mira neda.

Jer smiješno je kad lažeš me
izlizani džepu mog trošnog kaputa.
Koliko god da se orutaš,podereš.
Ja ću te krpiti ,iznova,još bezbroj puta.