al' pjesmu ne živiš.
Za propuste svoje
uvjek druge kriviš.
Okitiš se peticom,
pa se tako hvališ.
Kada lošu dobiješ
glavnima se žališ.
Visoko ti nos.
Uvjek si u pravu.
Sapet ćeš se pjesniče,
malko spusti glavu.
Kažeš da si zreo,
al zrelost ti strana.
Na drvetu poeta
ti si suha grana.
Samo dragi pjesniče
slatko laži sebe.
Vjeruj mi na riječ,
žao mi je tebe.
Nema komentara:
Objavi komentar