i zapisala tvoje ime.
Slova su se batrgala,otimala...
Nisu htjela biti tu,
ali moja upornost je pobjedila.
Krenula sam dalje sa pisanjem.
No problem je postajao sve veći.
Ja ih napišem,ona se okrenu,pa u bijeg.
Nikako riječ sastaviti.
A toliko sam ti htjela reći.
E kad već slova nisu htjela
ima i drugih načina.
Nacrtah dva oka
i uzeh boje.
No ne znadoh koju upotrjebiti.
Dal' plavu kao nebo,
zelenu kao mirisne livade,
ili onu tamnu kao moje noći.
Ne znadoh.
Nikad ti nisam vidjela oči.
Počeh crtati usne.
No ni njih ne znadoh kako.
Dal' punačke,zavodničke
ili pak tanke u osmjeh razvučene.
Ni to mi ne bi lako.
Htjedoh nacrtati smijavice.
Ali ne znam da li ih imaš.
Ni kada se naljutiš
da li imaš bore.
Postade sve gore i gore.
E kad počeh crtati kosu
to je već priča druga.
Nit znam boju,
nit da li je kratka ili duga.
O koja tuga.
Vidjeh da željeti neznanca
u opšte nije lako.
Nek ostane samo ime.
Dobro je i tako.
Nema komentara:
Objavi komentar