Svi svoje jade imaju...

Pustila sam suzu...
Jednu,
drugu,
treću...
Dok ne nastade čitavo jezero.

Počeh se daviti u tom istom jezeru.
Ni željela nisam tražiti ruku spasa.

Opustila sam tijelo,raširila ruke.
Spremna na prelazak sa druge strane svjetla.

Suze su tekle...
Prva,
druga,
treća...

Osjetih oštar bol i glas.
Trgoh se!

Pa da!

Čemu suze?
Čemu smrt?
Čemu bol?

Kad ima osmjeh.
Kad stvara se život.
Kad to je sreća.

Zahvalih mu se na daru.
Nasmijah se.

Mada,teško će biti.
Ali sad nas je više na brodu ljubavi.
I ni jedno jezero suza nije tako duboko.
Toliko da me odnese.
********************************
Došla sam pred svršen čin.
Nema aplauza.
No znam jednog dana ću ponovo
zaigrati na pozornici sreće.

Sa ove ili one strane kulisa...

Nisu mi potrebni šaptači.

Ova uloga je moja!