I te dvije male pozlaćene suze?
Poznaješ li usne slatke poput meda?
I srdašce ovo što ga nekoć uze?
Dušu sam ti svoju stavila u ruke.
Ljubav u kovčežić spakovala sreće.
Sada me zbog tebe more boli,muke.
Slomio si nade.Patnje su sve veće.
Poznaješ li,dušo,oči pune boli?
I bijele ruke zalud ispružene?
Dušu koja čezne i nijemo te voli?
Sve su moje bitke s’ tobom izgubljene.
Ja još srca imam za ljubavi trista.
Ne želim zbog tebe odbaciti sreću.
Posle tebe,mili,više nisam ista.
Al’ klonuti ne smijem,ne mogu i neću.
Nema komentara:
Objavi komentar