TUGA

Okovali su me lancima očaja
za stablo tužne vrbe.
Njene suze su padale
po mojim golim ramenima
i pržile me kapljicama mojih grešaka.

Zavijorile su kose prkosa.
Posjekoše ih britvama oštrim.
Na mjestima gdje bjehoše oči,
ostaše samo crne rupe.
Bez života,
bez svjetla.

Uz noge klecave
zmije se uzmigoljiše.
Zarivajući zube otrovne
u svaki korak nade.
Otrovaše nove puteve.

I ako slijepa,
i ako otrovana
osjetih podrugljivi osmjeh mjeseca.
I ako vrba tužno me tješila.
Skrivala od podrugljivih osmjeha.

Zagrlila sam je jače.
Kao majku koja me rodila.
Prsti zablude preplitali su se oko njene kore.
Lanci,
vrba,
ja.
Srasli smo u jedno biće.

Sad zagrljene brojimo suze.
Njene.
Ona plače za obje.
Ja nemam odakle da ih pustim…