Prolaznost

Ispucale su riječi,
misli,
osjećaji.
Izlizale se godine.
Prošlost je samo prošlost.
Budućnost samo skica zamišljenog.
Hoću li trajati još par godina,
ili par sekundi.
Zaista nije bitno.
Sve prolazi.
Zašto ne bih i ja?!
Ne bitna,malena.
Zrnce zaboravnog u plamtećoj vječnosti.


Leptiri umiru.
Cvijeće vene.
Vode otiču,presuše.
Prolaznost je neminovna…

A mogla bih biti ona stjena
što ponosito,vjekovima,stoji nad Ćuprijom.
Ona je ispraćala,dočekivala.
Toliko nogu je preko nje prošlo.
Toliko ruku je tesalo njen kamen.
A ona stoji.
Ne prolazi.
Vjekovima uživa u zelenilu Drine
U letu ptica.
U brujanju glasova.
U smijehu zaljubljenih parova
i tugama napuštenih ljubavi.

Mogla bih biti ta stijena.
Hladna i gorda.
Ne prolazna.
Postojana.
Da ispraćam i dočekujem.
Da tješim i likujem.
Ali nisam.

Samo sam ona koja je dočekana.
Koju će jednom ta ista stijena,
hladna i postojana,
ispratiti u prolazno.