Kao marionete igramo kako nam konce pomjere.
Klimam glavom,poslušno,kao psić.
Mašem repom u znak odobravanja.
Sa osmjehom tatine slatke princeze.
Živeći savršene planove drage mame.
A šta je u srcu,koga je briga?!
Radim ono što očekuju.
Mislim ono što narede.
Još jedna lutka iz izloga,plastičnog osmjeha.
Lijepih plavih loknica i haljine od satena.
Iza plastike još jedna ubijena žena.
A duša vrišti pobunu!
Druge su čekale prinčeve na bijelim konjima.
Ja sam prvog koji je naišao ubila.
Uzjahala konja i pobjegla.
Oprostite vi što očekivaste poslušnost.
Ova lutka pokidala je konce.
Nije mi dovoljan izlog i zadivljeni pogledi.
Moje staklene oči gledale su žudno
za umazanim prašinom malim ciganima.
Što veselo skaču po lokvicama i
dijele komad hljeba.
Mrzila sam samu sebe u tom,
na oko savršenom nizu poslušnih lutaka .
Što klimale su,sa osmjehom,
odobravajući želje potencijalnih kupaca.
Sad živim!!
Gladujem.
Bolujem.
Volim.
Tugujem .
Ali znam,
ovo život je!
Ponosno nosim natpis
“ROBA SA GREŠKOM”!!
Nema komentara:
Objavi komentar