Prigrlila sam tu tihu stihiju
kao dio same sebe.
Kao još jedan dio tijela.
Nije to više tako strašno.
Ne boli kao bol.
Samo rez napravljen
ne vidljivom rukom.
Nije to više ono čega se plašim.
Samo obična svakodnevnica
što tjera me da se sjetim da sam živa.
Dok tragam za nečim…
Svaki put sjeti me…
Da moram disati,
koračati…
Bol kao djelić univerzuma
jedne sretne žene.
Kao lepršava krila malog leptira.
Postojanog samo jedan dan.
Ali toliko jasan dan
u svoj zamagljenosti uma.
Nevidljiva očima koje ne znaju gledati.
A uporno tragaju za nečim…
Bol,konstantno rame uz rame
sa sretnim momentima.
Vječna pratilja nas izgubljenih.
Nas pogrešnih.
Kao pjesma tuge,
a opet pjesma.
Tako bezpotrebno potrebna
da hrani svaku poru ne dosanjanog.
Da boli prazne ruke…
Da peče stare staze…
Da kaplje očima slijepim…
Dok ja uporno tragam za nečim…
Nema komentara:
Objavi komentar