Prolaznost

Ispucale su riječi,
misli,
osjećaji.
Izlizale se godine.
Prošlost je samo prošlost.
Budućnost samo skica zamišljenog.
Hoću li trajati još par godina,
ili par sekundi.
Zaista nije bitno.
Sve prolazi.
Zašto ne bih i ja?!
Ne bitna,malena.
Zrnce zaboravnog u plamtećoj vječnosti.


Leptiri umiru.
Cvijeće vene.
Vode otiču,presuše.
Prolaznost je neminovna…

A mogla bih biti ona stjena
što ponosito,vjekovima,stoji nad Ćuprijom.
Ona je ispraćala,dočekivala.
Toliko nogu je preko nje prošlo.
Toliko ruku je tesalo njen kamen.
A ona stoji.
Ne prolazi.
Vjekovima uživa u zelenilu Drine
U letu ptica.
U brujanju glasova.
U smijehu zaljubljenih parova
i tugama napuštenih ljubavi.

Mogla bih biti ta stijena.
Hladna i gorda.
Ne prolazna.
Postojana.
Da ispraćam i dočekujem.
Da tješim i likujem.
Ali nisam.

Samo sam ona koja je dočekana.
Koju će jednom ta ista stijena,
hladna i postojana,
ispratiti u prolazno.

Posebna.Zar ne?

Nisam lutka sa naslovne strane.
Imam svoje nastupe i posebne mane.
Trenutno sa viškom vremena i kila.
Dok su druge votku cjedile ja sam Vitinku pila.

Ne nosim štikle nit suknjice do guze.
Jedan mi mangup mladost svu uze.
Ne nosim sat Kavali marke.
Omiljena obuća su mi pijačne starke.

Ne idem ljeti u morski raj.
Dobar mi Rzav i moj rodni kraj.
Ne vozim mečku već pješke hodim.
Možda ću još par klinaca da rodim.

Dok druge lete sa cvijeta na cvijet,
meni je dovoljan već oproban let.
Možda sam obična i ne zanimljiva baš.
Al’ boli me uvo,samo da znaš.

All my life

Stojim u nizu poslušnih lutaka iz izloga.
Kao marionete igramo kako nam konce pomjere.
Klimam  glavom,poslušno,kao psić.
Mašem repom u znak odobravanja.
Sa osmjehom tatine slatke princeze.
Živeći savršene planove drage mame.

A šta je u srcu,koga je briga?!

Radim ono što očekuju.
Mislim ono što narede.
Još jedna lutka iz izloga,plastičnog osmjeha.
Lijepih plavih loknica i haljine od satena.
Iza plastike još jedna ubijena žena.

A duša vrišti pobunu!

Druge su čekale prinčeve na bijelim konjima.
Ja sam prvog koji je naišao ubila.
Uzjahala konja i pobjegla.
Oprostite vi što očekivaste poslušnost.
Ova lutka pokidala je konce.
Nije mi dovoljan izlog i zadivljeni pogledi.

Moje staklene oči gledale su žudno
za umazanim prašinom malim ciganima.
Što veselo skaču po lokvicama i
dijele komad hljeba.

Mrzila sam samu sebe u tom,
na oko savršenom nizu poslušnih lutaka .
Što klimale su,sa osmjehom,
odobravajući želje potencijalnih kupaca.

Sad živim!!

Gladujem.
Bolujem.
Volim.
Tugujem .
Ali znam,
ovo život je!

Ponosno nosim natpis
“ROBA SA GREŠKOM”!!

Madam

Podigla je mali žuti list sa livade prošlog.
U crvene uvojke uplela šarenilo.
Izvorske kapljice blistave naušnice.
U desnom džepu vatrene haljine nosila je život.
Dok je iz lijevog provirivala smrt.

Na ramenu pjesmu poji mali slavuj.
Dok kolo vode ptice zloslutnice.
Sunce i vjetar dva joj vjerna prijatelja.
Dok kiša joj sestrica mila.
Neću pomenuti lijepo joj ime.
Ona je sestra predvodnica svoje sestre Zime!

MOJE,A TVOJE TUGE

Zoru sam dočekala šireći ruke u zagrljaj svitanju.
Kapi rose umile su lice mi bijelo.
Noći crne,učmale iznova sam provela u jednom pitanju.
Da li je cvijeće tvoga vrta svelo?

Uplašena srna,iz gustog šipražja,posmatrala je pokrete moje ruke.
Vilenjaci šumski plesali su u ritmu molitve srca.
Niz liticu sna padale su stare muke.
Pitanje.Da li ti srce još za mojim kuca?

Ni putevi novi na obzorju želja privlačni nisu kao oni prije.
Uzalud zrake mrse mi kose crvene.
Ni zora ova kao ona naša nije.
Mrsiš li sad kose one druge žene?

I uzalud kapljice rose kriju tugu što liju moje oči.
Kad ruke traže ruku daleku.
Korak tvoj mojim putem nikad neće proći.
Liježeš li sa njom u postelju meku?

Dosta je pitanja što dušu mi para svake noći puste.
I samo šumski pan zna moje uzdahe duge.
Skrila sam se od tebe u zelene travnjake i krošnje guste.
Na hladnom izvoru nadanja ispiram sve svoje,a tvoje tuge.

http://youtu.be/7wfYIMyS_dI

ODBAČENI

Bez doma,zaštitnika i sreće.
Pod vedrim nebom,
u zagrljaju zelene krošnje .
Cijelog svijeta cvijeće.

Nit voljeni ,nit omraženi .
Obilježeni od samog rođenja.
Lutalice vječne.
Zlom kobi ne poraženi.

Prepušteni vječnom traganju
za toplinom duše.
Nečije dobre volje.
Uvijek u snovima i vječnom nadanju.
*********************************
Podari im osmjeh i dio srca.
Za tebe je malo,za njih sve,
saznanje da nečije srce baš za njima kuca.

Looking for something

Naučila sam živjeti sa bolom.
Prigrlila sam tu tihu stihiju
kao dio same sebe.
Kao još jedan dio tijela.
Nije to više tako strašno.
Ne boli kao bol.
Samo rez napravljen
ne vidljivom rukom.
Nije to više ono čega se plašim.
Samo obična svakodnevnica
što tjera me da se sjetim da sam živa.
Dok tragam za nečim…

Svaki put sjeti me…
Da moram disati,
koračati…
Bol kao djelić univerzuma
jedne sretne žene.
Kao lepršava krila malog leptira.
Postojanog samo jedan dan.
Ali toliko jasan dan
u svoj zamagljenosti uma.
Nevidljiva očima koje ne znaju gledati.
A uporno tragaju za nečim…

Bol,konstantno rame uz rame
sa sretnim momentima.
Vječna pratilja nas izgubljenih.
Nas pogrešnih.
Kao pjesma tuge,
a opet pjesma.
Tako bezpotrebno potrebna
da hrani svaku poru ne dosanjanog.
Da boli prazne ruke…
Da peče stare staze…
Da kaplje očima slijepim…
Dok ja uporno tragam za nečim…

Nevaljala

Bila sam nevaljala,
malko sam te probala.
Stvarnost oko nas
bez glasa je nestala.

Ruke su se plele,
isplivale želje.
Oči te zavodile,
bezobrazno smjele.

Soba je zaplesala,
dok tiho sam šaptala.
Ljubi samo ljubi me,
ova noć naša je.

I ne misli dragi
da je sinoć bio kraj.
Sve ćemo ponoviti
još večeras znaj.

Ćuti i trpi

Iz crvene pećine divokoza zbori
njoj svojstvenim darom.
Dok izvor kroz žile života gori
potrebnim sočnim žarom.

Pumpa crpi snagu za biće
dok mudrac pokreće sprave.
Kapke na prozore brzo zatvori.
Sakrij se od užasa i strave.

I sve dobro bit će
dok divokoza živi,dok je ne unište.
No kad je zbodu,potok presušit će.
Pumpa će stati,ugasnut će ognjište.

23. Septembar(tvoj rođendan)

Izula sam žute cipelice ljeta
i bosom nogom krenula preko asfalta
prekrivenog prvom toplom,jesenjom kišom.
Oči su mi uživale u duginim bojama
prosutim po lišću što leprša sa ruku nasmijanog drveća.
Začuđeni pogledi prolaznika gledali su me krišom.

Zagrizla sam sočnu jabuku septembra
i odbacila kišobran u stranu,
onaj narandžaste,jarke boje.
Raširila krila leteći nad Drinom,
kao divlje patke
što ples nad Ćuprijom kroje.

Osmjehnuh se još jednom
crvenoj zraki,
koja je polako za Butkove  stjene  zašla.
Pozdravljam veselu jesen pjesmom.
Duboki naklon otmjena damo.
Dobro nam došla.

Zabranjeno voće i dvije budale

Eh da mi se dohvatiti one Eve,
kose bih joj sa glave počupala!
Da čitav ženski rod zbog jedne pohlepne pati.
A i onaj Adam mulac jedan muški,
nije mogao na vrijeme da shvati,
da mu đavo od Boga ljepše ne može dati.

I ko je sada kriv
što pati se čovjek živ?
Ko je kome stao za vrat?
Ni brata više ne poštuje brat.

I kako očevi i majke
djeci pametnijoj od nas samih da čita bajke?!

E dragi naš Oče
što nas u opšte stvori?
Vidiš kakvi smo ti grešni,
čak i od đavola smo gori.

I džaba zaglupljenim glavama
po neki pametan da zbori…

Ako odeš prije mene...

Ako odeš prije mene,
pređeš sa one strane duge.
Osmjeh neću skinuti sa lica,
jer moje tuge su samo moje tuge.

Ja ne mogu staviti bravu na svoju sreću.
Leći u zemlju kraj tvoga tijela.
Moje ljubavi previše ima.
Ne mogu da ne volim,čak i kad bih htjela.

Ako odeš prije mene,
odsjeću kosu za zbogom,za kraj.
No srce ću otvoriti za nove staze.
Ako je tebi tamo dobro,nek i meni ovdje bude raj.

Jer tijelo je moje prepuno čežnje,
da bi umrlo sa tijelom tvojim.
Zato ću želje sa drugim gasiti,
dok sate do susreta ponovnog sa tobom
u samoći duše ja tiho brojim.

Ako odeš prije mene
voljet ću,usrećiti neke oči druge.
Osmjeh nek titra,dok srce treperi.
Moje su tuge samo moje tuge.

Dan kada sam umrla...

Sjećaš li se onog dana,
dana kada sam umrla?…

Zelene zrake sunca
slatko su pržile moja nadanja.
Dok su crvene vode
već oblizivale gole gležnjeve.

Voljela sam se otkrivati
pod tim zelenim suncem.
Voljela sam žeđ gasiti
u crvenim,vrelim vodama.

Sjećaš li se onog dana,
dana kada sam umrla?…

Bio si sert i ponosan,
a u stvari preplašen kao dijete.
Ja bijah kao razigrana antilopa,
spremna postati lovinom.

Vrijebao si,
pekući me na vatri zelenoga sunca.
Grleći me strasno crvenim talasima.

Ni sad mi nije jasno
da li sam tog dana umrla.
Ili tek ugledah svijet
širom otvorenih očiju.

U ZAGRLJAJU SREĆE

Mnogo mi znače oni naši sati kad miluješ me pogledom ,
kad ljubiš me smijehom.
Kad ponoć je svjedok usplamtjelog daha.
Okupanih tijela onim mednim grijehom.

Volim kada prste prepletemo mili
i šapućeš tiho riječi okićene strasti.
Prstima kad pređeš preko zlatne kose,
pod noge mi staviš sve nebeske slasti.

Srećom ja to zovem,te vječne trenutke.
Šapat i dodire mjesečinom spretno obgrljene.
Kada na tvom krilu,ispraćajuć’ mjesec.
Dočekuju zrake sunca moje oči snene.

Ja znam da to si ti(priznaj)

Mnogi se kriju iza onog što nisu.
Lažni osmjeh nabacuju,
a mi znamo da oni “oni”su.
Jer nema kamena pod kojim mogu skriti zlodjela.
Jer čovjeka ne čini odjelo,
već djela ili pak ne djela.
Maske nam spadnu kad tada.
Budi jednom čovjek,priznaj u sbei gada.
Svima se prašta ako se istinski kaju.
Na zakašnjeno izvinjenje ljudi ne haju.
Budi čovjek i priznaj da si gad.
Novi let može biti i najniži pad.
Nemoj uvijek druge za svoje grijehe da kriviš.
Sam si izabrao kao šakal da živiš.

MOJ BALKANAC

Moj dragi životni drug nije romantik,
već balkanac tih. tvrdoglav.Na osmjehu grub.
Za poeziju ni trena ne haje.
No ljubav mi čistu ne sebično daje.
On riječima ne zna opisati sreću.
Osmjeh mi izmami i kada to neću.
Po čitav dan radi i kroz život se bori,
da djeci i meni udobnost stvori.
Moj dragi ima grube ruke.
On vješto njima otjera muke.
I tako me snažno,a nježno grli.
Srce mi od sreće ka njemu hrli.
On očima kaže više od riječi.
Svojom snagom duše moje rane liječi.
Ma slađi mi je moj grubi balkanac
nego neki uglađeni,uštirkani stranac.

Ja živjet ću!!!

Onog trena kad mi se oči ne budu htjele otvoriti.
Kad brbljiva usta ne budu mogla prozboriti.
Kad ruke na grudima budu mi sklopili.
U drvenom kovčegu tijelo mi zaklopili.
Ja živjet ću!!!

Kroz sve ove pisane riječi
moja će duša kao rijeka teći.
Kroz paperjaste stihove i rime,
neko će nekad pomenut mi ime.

U onom trenu kad prekrije me trava.
Sjeti se,to samo moje tijelo spava.
Umorno je bilo od teškoga života.
Pošlo je na počinak.
Nije me sramota,
jer...
Ja živjet ću!!!

Živjet ću kroz djecu moje djece.
Za dušu mi grešnu pomenut će svece.
Živjet ću kroz krv moju što malim venama teče.
Neko će se sjetit majke,bake,bilo jutro,veče.

Znam,ja živjet ću!
Niko stvarno ne umire
dok ga se iko na svijetu ovom sjeti,pomene.

Spoznaja

Kad tišina progovori mjesto riječi koje se ćute.
I samo još mjesečina bude svjedok snova i nada.
Onda kad krenemo niz neke druge pute.
Hoćeš li napokon prepoznati me tada?

Sve one riječi koje sam prećutala.
Suzne oči u kasne sate.
Sve teške uvrede koje sam gutala.
I zubate sjene koje me prate.

Kad kiše saperu mladosti trag.
I sunce obasja tračak onog što smo nekad bili.
Kad grijehe i strahove sakupi vrag.
Hoćeš li me iznova upoznati mili?

Sve one tuge iz mladih dana.
Misli sramotne što žele van.
Ožiljke od nekih davnih rana.
I onaj davno izgubljen san.

Jer ja mili hoću u svakoj zvijezdi tražiti osmjeh tvoga lica.
Rukom zacjeliti ožiljke straha.
Sklopiti mozaik od  svih naših skica.
Dok prah moj ne postane dio tvoga praha.

Dosta je...

Umornom rukom bacila sam pero.
U najdublji vir zaborava.
Uz pero potopih sve no riječi
što su tako tvrdoglavo izvirale iz mene.
Možda ih nekad neko izvuče udicom radoznalosti.
Pa nek se on sa njima petlja.
Ja sam se umorila.

LJUBAVNA

Dopusti da ti snove pospem prašinom sreće.
Da od ružinih lati kuvam ti ljubavne napitke.
Kraj uzglavlja da te dvorim,onda kad niko neće.
Dopusti da sa tobom podjelim sve rajske užitke.

Nek grudi ti moje budu oslonac za glavu snenu.
Oči mjesto zrcala.Usne nek te poje.
Od tebe tražim samo da zauvjek voliš ovu ženu.
Odvešću te u sunčane doline.Vidjet ćeš dugine boje.

Dopusti da ti pjesme pjevam.
Ljubavlju i dušom skladat ću rime.
Skupa sa tobom budućnost da snijevam.
Zakletva da mi bude tvoje ime.

Podigni glavu...

…kada ti utočište  razderu bodežima.
I kad ti pljunu u bolno lice.
Kada te pregaze kao nedostojnog.
Kada od planova ostanu skice…

Podigni glavu…

…nasmij se gromko.
Nek planine se tresu od jačine glasa.
Raširi ruke i zagrli dušmane.
Pripitomi uličnog psa.
Kad najmanje budu očekivali…

Podigni glavu…

…pomiluj im ruke krvlju okupane.
Poljubi obraze gdje obraza nema.
Pokloni im zadnji zalogaj iz usta.
Ne daj da te slome.
Jači si od njih…

…podigni glavu!

TUGA

Okovali su me lancima očaja
za stablo tužne vrbe.
Njene suze su padale
po mojim golim ramenima
i pržile me kapljicama mojih grešaka.

Zavijorile su kose prkosa.
Posjekoše ih britvama oštrim.
Na mjestima gdje bjehoše oči,
ostaše samo crne rupe.
Bez života,
bez svjetla.

Uz noge klecave
zmije se uzmigoljiše.
Zarivajući zube otrovne
u svaki korak nade.
Otrovaše nove puteve.

I ako slijepa,
i ako otrovana
osjetih podrugljivi osmjeh mjeseca.
I ako vrba tužno me tješila.
Skrivala od podrugljivih osmjeha.

Zagrlila sam je jače.
Kao majku koja me rodila.
Prsti zablude preplitali su se oko njene kore.
Lanci,
vrba,
ja.
Srasli smo u jedno biće.

Sad zagrljene brojimo suze.
Njene.
Ona plače za obje.
Ja nemam odakle da ih pustim…