U ogledalu ugledah poznat mi lik.
Zrake sunca u dubine patnje sam potopila.
Na vrhu ledenog brijega ostavila sam krik.
Dok na licu mi osmijeh,u biti sam mozukla.
Samo lažna sreća krasi mi usta.
Na kamenu pustaru halju zablude sam navukla.
Izvor je presušio.Ostala sam pusta.
Hodim kroz masu tražeći spas.
Od čovjeka do čovjeka.Od ruke do ruke.
Dozivam te,ne ispuštajući ni glas.
Dođi.Ukroti vjetrove,smiri salauke.
Moja polja života suša je pokosila.
Rijeke nade otekle u drugo more.
Zabludama,lažima ja sam se zanosila.
Crne noći progutale su sve moje zore.
Opet ću noćas navući halju laži.
Na goli vrat lažni sjaj.
Nanovo ću se predati pohoti,draži.
Plesat’ ću po zvjezdanoj stazi.
Kao da nije svemu došao kraj.
Nema komentara:
Objavi komentar