DRHTAJI 6. 7. 8. 9.

.6.
Slijepa na sve ono što remeti harmoniju mozaika
sklapanog godinama,
ne primjetih da su puzle, brižno sklapane,
počele odražavati novu sliku.

I sve je postalo ništa.
Ništa je postalo sve.

Agonija uzaludnog traganja
steže me svojim lancima.

Još samo riječi su tu,
kao svjedoci...



7.
Zagolicao si sva moja čula.
Nježnošću osjećanja probudio osjećaje.

Kao stisak ruke,
toplina dlana.

Osmjehujem se osmjehu tvom.

Sve moje zore prelivene slovima tvoga imena.

Svi sutoni obgrljeni toplim riječima.

Čuvam te u drhtavim grudima.



8.
Ogoljena osjećajem vječnog nespokoja,
tvojim riječima spretno izazvanog,
pišem pjesmu.
Uskraćenu za početak,
nepoznatog kraja.

Inspiracijom izdana mogla bih te slikati.
No nijema sam u prstima.

Pogledom na tvoja slova ja nespretna sam.
I tako mala...

Igram se riječima drugim očima upućenim,
i slažem ih...
Premještam...

Možda su to samo imaginarne karte.
Gradim kulu...



Nema rime.

Ono što osluškujem u grudima
više liči na kreštanje,
nego na poj slavuja.

Izgubljena.

Kako završiti nešto što nikada nije ni počelo?

Tragam za riječima koje izgubih prije nekog vremena.
Onog dana kada osjetih,
svu navalu uragana osjećajem izazvanog.

Ostat ću negdje u sredini!

Tamo gdje anđeli suze krilima brišu.
Gdje oči prepoznaju oči,
a ruke se prepletu i znaju...


9.
Ne znam ti mirise,
gospodine...
Misli bih ti i slijepim prstima prepoznala.
Našli smo se!

Ne poznajem ti korake,
gospodine...
Srce te izdvojilo u masi jednakih.