UMORNA

Umorna sam od ovog vrtloga,

koji kad te uhvati u svoje ne pušta

dok te ne odvuče na samo dno.

Riječi nisu više riječi,

misli nisu više misli.

Sve je postalo odraz prošlih vremena

i tužna slika budućeg.

 

Nije me sramota da volim!

Nije me sramota razapeti sve svoje ludosti
na rubove krovova,što besramno nude svoje crvenilo
krilima koja ih grle u svom letu.
Dok ti čučiš pogrbljen u učmalosti svojih navika.
Nazirući se tek kao sjenka prošlih vremena.

Nije me strah baciti prkos mojih trepavica
na ispružene dlanove,grube od grljenja.
Da ispunim svaku poru ne postojanja,
dok ti hlapiš kao mučan san.

I nemoj mi reći da nema onog što nazirem
u svim tvojim bezazlenim skrivanjima.
Dok propinjem se na prstima ne bih li dotakla
zadnji treptaj tvoga pogleda.

 

Treba mi neko...

                                                               Gordana Petrinec – SRODNE DUŠE

Treba mi neko,neka duša mila.
Da na svoje grudi privije me nježno.
Neko ko neće pitati ništa,
a moći ću mu  na ramenu isplakat' sve tuge..

Jedan neznanac sa druge strane svijeta,
što razumjeće pogled bolje od riječi.
Čije će srce muzikom svojom
biti lijek za moje boli.

Treba mi neko ko znat će kako
osmjehom jednim otjerati oblake.
Pogledom jednim obrisati ožiljke.
Zagrljajem jednim otkriti nove svijetove...

MILE NOĆI I CRNA JUTRA

    Smeta mi sunce i njegov sjaj.
     Razdragani smijeh što treperi u zraku.
     Osjećam da blizu je,došao je kraj.
     Svoju trunku mira nalazim u mraku.

     Jer njegove halje kriju oči plačne.
     Ruke skršene,ledene u krilu.
     Jedino spasenje ove noći mračne.
     Prigrlih ja tamu,drugu moju milu.

    Ne mogu da gledam ovo toplo sunce,
    koje moju tugu otkriva pred svima.
    Jer i kada grije,ledeno je srce.
   Jedino u mraku za me mjesta ima.

    Svakog novog dana ono sam što nisam.
    Žena sa osmjehom i hiljadu lica.
    Po kom je pravilu ovaj život pisan?
    Da sreću ne izmami ni jato zlatnih ptica.

    I ponovo sklupčah ovo bolno tijelo,
    i zaklopih kapke neka sniju san.
    Nek proživi tren koji nije smjelo.
    Uskoro će svanuti još jedan crni dan.

  

TRI TAČKE

Sama sebi sam postala smiješna.
Sve ove patnje,ljubav i snovi.
Zar tako sam slaba da opet mislim na tebe?
Teški su,druže,ovi okovi.

Ponovo papir u ruci držim.
Redam slova,rime i riječi.
Na radiju zvuci Tarjinog glasa.
Muzika što boli me,ubija i liječi.

Sama sebe bih pljunula u lice.
Jer slaba sam na tvoje gorko slovo.
Gazim u vodu ne bih li utopila osjećaj.
No sve staro u meni traje kao da je novo.

Pojačaću još više muziku smrti.
Nek lagano ubija me anđela glas.
Stavljam tri tačke na kraju stiha.
Možda nekad nastavi se za nas...

Ne misliš li?

Ne misliš li?
Da je vrijeme reći ne rečeno.
Pokazati
sve skriveno.
Obljubiti
neljubljeno.
Udahnuti
nerođeno...

Ne misliš li?
Da je vrijeme da nam se prsti spletu.
Da je vrijeme
otopiti zime.
Ljubav okusiti
u bar jednom letu.
Vrijeme
da napokon izgovoriš mi ime.

Ne misliš li?

Nešto kao pjesma

Pokušala sam ti napisati pjesmu.Onako,iz srca.Okititi je opisima,uzdasima,riječima.Leptirići i cvjetići bi bili već previše.
Eto sad sam samu sebe natjerala na smijeh...
Zamislila sam te onako šarlatanski nasmješenog.Sa onim izrazom "Boli me uvo za sve".
Pisala,brisala.Pisala,brisala.
Nikako nisam uspjela naći riječi kojim bi opisala osjećaje i sva ona kovitlanja u sebi.Do sada nisam imala problema sa tim.Riječi su navirale same iz sebe.Ovaj put nije bio takav slučaj.
Morala sam se opet nasmijati sama sebi.Kad bi tipke na tastaturi znale govoriti...EEEEE...Hvala nebesima pa ne znaju.
Pitam se kako opisati jedno posebno biće.Biće koje u nama samim budi onaj titravi svilenkasti osjećaj neke čudne uzbuđenosti i sreće.Biće sa kojim nas ništa ne povezuje,a tako smo jako povezani nekim nitima,koje oko posmattrača sa strane ne bi moglo primjetiti.
Htjela sam upotrjebiti zrake sunca.Melodiju ptičje pjesme.Ali ne,ne,ne!!Sve to me nekako ne podsjeća na tebe.
Ja ljubitelj jeseni.Doba kad se umiranje i rađanje tako često sudari,morala sam te utkati u jedan jesenji dan.

    Prije tebe...

    Bila sam komad ispucale zemlje,
    tvrde i suhe.
    Zemlje,koju je neumoljivo sunce pržilo
    dugih ljetnih mjeseci.
    Pucala sam pod neumoljivim zrakama,
    već napola pomirena sa sudbinom.
    Neplodna i mrtva.

    Došao si u obliku jesenjeg kišnog pljuska.
     Tvoj smijeh,optimizam,razigranost
    zapljuskivali su moje tvrdo tlo.
    Vratio si u meni život.Sreću!
    Svaka tvoja kap u meni je budila novu želju za životom.
    Osjetila sam,posle toliko vremena,
     kako iz mene klija neki novi život.

   
Opet sam stala i ne znam kako dalje i šta dalje.Možda nekad uspijem opisati ono što osjećam,onako kako želim.Mada ima jedna meni draga rečenica,za koju ne znam ni ko ni kad je prvi izgovorio "POGLEDI I ĆUTANJE PO NEKAD GOVORE VIŠE I OD SAME RIJEČI!"

Svi moji promašaji

Riješila sam!
Iskrojit ću samo svoj svijet.
Bit će sašiven od najfinije svile.
Ukrasit ću ga balončićima od sapunice.

Napravit ću krila.
Anđeoska,bijela.
Od krep papira i purpurne čipke.

Namirisat ću ga mirisom crvenih ruža.
Preliti žuborom potoka.
Oviti pjesmom sjenica.

************************************** 

Uzela sam makaze u ruke
i počela!
Svila je bila suviše migoljava.
Svaki rez otišao je na krivu stranu.

Balončići su bili previše krhki.
Nisu izdržali ubode igle.
Nisam ih uspjela prišiti
na sve one snove koje sanjah.

Nisam uspjela pronaći krep papir
one boje,bijele.anđeoske.
U trgovinu su imali samo žute i prljavo roze.
A niti čipka nije pristajala uz njih.

A tek ruže...
Zima je.
Ne cvatu.
One iz cvjećare su kao plastične.

Rukama sam zahvatila vodu sa potoka.
Umrla je...
Umro je taj dijelić nje,
dijelić koji sam odsjekla od izvora.
Nikad više nije zažuborila.

Sjenice su samo ćutke promatrale
sve moje uzaludne pokušaje.
Kao da su suosjećale sa mojim promašajima

PLIMA I OSJEKA

Osjećam,kliziš mi niz vrat.
Rasplamsavaš neke davno ugašene vulkane.
Drhtim.
Trzam se,
pod tim bestidnim pogledima.

Bježala sam,dugo...
Skrivala se iza raznih maski.
Međutim vrijeme je da stanem.
Vrijeme je za predaju.

I evo tu sam.
Gola kao obala nakon bure.
Samo po negdje neka bora,
kao polomljeno stablo,
stoji na licu.
Svjedok noćašnjeg cunamija.

I predajem se nadolazećoj plimi.
Stijene se razmiču pred napadima talasa
koji tako jako a opet tako nježno
miluju moje hridi.

Željna sam bila tog sunca u tvojim očima.
Vatre u grudima.

Noćas opet će nas spajati plima i osjeka.

ZALUTALI

Hoćeš li se smijati kad ti kažem druže
kako često osjećam da nisam sa planete zemlje?
Da u mojoj duši vječita je borba vatrenog Marsa i zanosne Venere.

Kako čudni vjetri svojom vatrom viju
po okrilju snova koje noću snijem.
I da ljubav moja prema tebi druže potiče sa vilinskog izvora s' kog vazda žedna pijem.

Ne nije to ljubav među dvoje ljudi
što prepliću strasti i govore tijela.
To je više,druže,kao let leptira,odsjaj zraka sunca i šapati jela.

To je kao kada cvjeće miris širi
da privuče pčele,da ih sokom hrani.
Ili pak kad ptica oko gnijezda leti i kandže svoje širi da ptiće odbrani.

Ne nije to ljubav među dva čovjeka
što poljupcem sreće tku ljubavne niti.
Više je k'o dah potreban za život.Ona sitna iskra,bit moje biti.

Kao kada zima isčekuje snijeg,
ili pak kad talas isčekuje sunce.
Tako i ja druže poletim visoko kada čujem kako pjevuši ti srce.

Hoćeš li se smijati kad ti kažem druže
 da ni ti nisi sa ove planete?
Možda nisi svjestan ali ja to vidim,Mars i Venera,njihovo si dijete.

SRETNI PREDSTOJEĆI PRAZNICI!

                                   Svim ljudima koji u srcu nose duh predstojećih praznika
                                     želim sretne i ljubavlju okićene predstojeće praznike.

                                   Potrudimo se da svako od nas bude po jedan "Deda Mraz"
                                   Poklanjajmo,ne samo materijalne poklone.
                                   Poklonimo osmjeh,stisak ruke,nježan pogled,toplu riječ.

                                      Budimo blagi i nježni prema bićima koje uvijek često zaboravimo.
                                      Sjetimo se neke tete,bake,nekog djeda koji u samoći i neimaštini
                                      imaju samo sjećanja koja ih griju u danima kada smo mi sretni u toplini
                                      porodičnog gnijezda.

                                     Učinimo bar na ove dane praznika da svako čuje zvuk zvončića
                                                                    i osjeti sveti duh.

                                                          Ne čekajmo da nas daruju.Darujmo mi!
                                                                  Pokažimo čovjeka u sebi!

                                                                        SRETNI PRAZNICI!!!

Zelenim sutonima ovijam crvena svitanja.

Dovoljno da osjetim,

dovoljno da znam.

Da sve nebesske sile

pjevaju noćas pjesmu ljubavi.

Vrište sreću da mi daš da ti dam.

Ono zrnce istine

jedino vrijedno između crvenih i zelenih linija

našeg htijenja.

Našeg bitisanja.

Dok druge boje ne zasijaju

na obljubljenim grudima.

Kad izgubiš sebe

Kad izgubiš sebe


Pustoš neka uvukla se u mene.
Nit je to strah niti je samoća.
Samo prazno,ne pregledno prazno.
Kao da nema one moje ja.

Ni mirisi nisu više tako jaki,
niti su boje jasne istančane.
Sivilo neko oko mene svuda.
Kao da pred zrcalom nisam žena ta.

Pogledom prelazim preko hladne sobe.
Ničeg više nema da mi sreću pruži.
Sve one sitnice što me ispunjaše
sada su samo prašine skupljači.

Ni figura dvoje zaljubljenih ljudi
u mjestu gdje srce polagano kuca,
ne probudi ljubav kao nekad prije.
Osjetih da ništa više mi ne znači.

Lagano postajem kao ona stijena
o kojoj sam mnoge pjesme napisala.
Samo nisam vječna kao kamen njezin,
već običan čovjek zarobljen u san.

Ostala sam sama bez imalo sebe.
Nemajući više želje za traganjem
onog što sam nekad nepresušno htjela.
Osim da osjećam bar još jedan dan.

Kad dođe zima...

Dvije suze na dlanu.
Odrazi naši u njima.
Dok čekamo svitanje novo
na vrata nam kuca zima.

Dva slova u duši
migolje se,nestrpljivo bride.
U odsjaju očiju dalekih
tvoj osmijeh moje oči vide.

Stegni titraje željne.
Ćuti!Ne zbori mi mili.
Nek tren potraje duže,
sad kad u pogled smo se svili.

Već ujutru biti neće
ni tebe,ni mene ni NJE.
Samo novo jutro
u kom neko se rađa a neko mre.

Dvije suze na dlanu.
Odrazi naši u njima.
Dok čekamo svitanje novo
na vrata nam kuca zima.

19.DECEMBAR 2011.

19.DECEMBAR 2011.

Zima...Pahulje lepršaju kraj prozorskog okna i mame osmjehe na lice mojih slatkih anđelčića.Raduju se.Kao sva druga djeca.Raduju se sankanju,grudvanju,pravljenju Snješka Bijelića i malih anđela u snijegu.Mene sve to navodi samo na pomisao na prošlu zimu i prošli prvi snijeg.
Bio si tu.Veselo smo se spremali za zimske čarolije.Čitav dan smo proveli na bijelom tepihu lica ozarenih od nekog dječijeg uzbuđenja.Djeca,ti i ja.Mala družina.
Danas si daleko...
Sve teže mi pada ova razdvojenost i ovaj prokleti život u kom da bi preživili moramo biti daleko jedno od drugog.
Čak ni snijeg mi nema više onu draž.Nekako je sve monotono,bezbojno.Navukla bih pokrivač do nosa i ne bih ustajala cijeli dan.Ma šta dan,čitavu sedmicu ne bih se pokrenula.Nit da jedem nit da odem do toaleta.Samo bih ćutala,sklopila oči i pravila se da spavam.
Ali...Šta sa klincima?Treba naložiti vatru,spremiti doručak,oprati,presvući.Treba se nasmijati zbog njih.
Tako sam i jutros uradila.Sve po redu.Svaki dan isto.Samo što sam jutros dječicu obradovala viješću o bijelom drugu koji nas je posjetio.
Upravo pijem čaj.Ni kafu nisam mogla.Ne osjećam se dobro.Prije,kad si ti kući,uvijek si me grijao svojim zagrljajem.Kad god sam se osjećala loše.A sad me grije čaj.EE živote moj!
Po nekad tako mrzim ovu svoju patetiku.Samu sebe zbog načina kako svaki svoj bol oblikujem,razrađujem,uveličam,nakitim.Stvarno jadno.
Očekivala sam da će ovaj moj osjećaj prema tebi godinama splasnuti,da te neću gledati očima žene koja voli,koja je zaljubljena.Bar su mi tako govorile one "iskusne" žene.Sa velikim stažom u braku.Izgleda sam naišla na pogrešne.
Šta sam ja bila tek djevojčica kada smo se upoznali.Tek 17. godina.Ti u kasnim dvadesetim.Kad se samo sjetim...
Pristala sam izaći sa tobom jer mi je život trenutno bio sumoran.Sa bolesnim ocem,majkom koja je bila i otac i majka,malim bratom,trebao mi je neko.Neko sa kim ću podjeliti probleme.Neko ko će znati da sluša.Na sreću ti si uvijek znao slušati.O svemu razmisliti i dati dobar savjet.
Zavoljela sam te kao čovjeka sa velikim Č.Jer to si bio.Imala sam svo povjerenje u tebe.Izjavio si mi ljubav na prvom sastanku.Ja sam bila iskrena,kao i uvijek,pa sam ti priznala onako naivno da nisam zaljubljena.Mada si mi se svidio kao osoba.Pristala sam da se viđamo.
Vremenom sam primjetila da su se moja osjećanja promjenila.Nisam mogla dan bez tebe,bez tvog glasa,mirisa.Kad bi te neka prolaznica pogledala u meni bi vulkani zaurlali.Ljubomora?!O Bože nisam poznavala samu sebe.Ja zaljubljena,kao blesava.HIHIHIHII!!
Sigurno smo bili u vezi nešto više od pola godine kada sam ti rekla ono za mene teško izgovorljivo "Volim te".Ni ti sam nisi vjerovao svojim ušima.Ni ja,vjeruj mi.
U meni si probudio ženu.Strastvenu,spremnu na ljubav.Ženu za koju nisam ni bila svjesna da postoji.Bilo je nekih veza i prije tebe.Al iskreno nekako me sve to zamaralo.Nisam uživala i sve sam ih ostavljala nakon sedam dana.E jadnih li veza.
Kad se samo sjetim jednog dečka sa kojim sam izlazila.Iskreno htjela sam se potruditi da to uspije.Bio je super đak(to je bilo u srednjoj školi),kulturan,uglađen i stidan.Daleko od onog kakve sam ja dečke voljela.(Pokvarena!)Hajde sve to,nego momak se nikad nije smijao.Osmjehivao se,da.Ali nikad ga nisam čula da se smije od srca.To je presudilo da ga nogiram.Nakon čega je on porazbijao sve po kafiću,što nisam mogla da vjerujem.I da sam znala da ću izvući bilo kakvu reakciju naljutila bih ga i ranije,samo da reaguje na bilo kakav način.I da spomenem kako sam ja njega poljubila prva a ne on mene.Jer za boga milog bio je previše kulturan za takvo što...Srećem ga po gradu,često.Na šta me uvijek ljutito pogleda,kao da je još ljut zbog davnih događaja.
Odoh ja daleko sa teme...
A koja ono bi tema?AHA!Snijeg i ti.Ma eto rekla sam ti već.Nedostaješ.Jako!Puno!"Mlogo!"Radujem se novoj godini jer si rekao da ćeš možda stići na sami doček.Oh!Poželila sam te mili!Požuri čim prije kući.Znaš da su noći hladne.Znaš da su mi stopala noću ledena.A iskreno čaj ne može da ih ugrije.