SUDBINA

Kad sklopim oči i više me ne bude,
sve ono naše zaspat će u sjeni.
Jer život je ovaj u službi sudbe,
a mi smo samo podanici njeni.

Ona u ruci drži snove naše.
Sve tihe jeze,želje,priviđenja.
I dok konce povlači po želji,
ja kopnim tiho,zbogom,do viđenja.

Tvoje će pute sudba nastaviti
tamo gdje ja sam rekla “LAKU NOĆ.”
Jer tebe sreća iza ćoška vrijeba,
ja stazama kraja moram sada poć’.

Sutra se više nećeš sjećat mene.
I sve ono naše umrijet će u sjeni.
Život će te voditi putem tvoje sudbe.
Jer mi smo samo podanici njeni.

“Čovjek koji nije hrabar ne može biti ni pošten, jer za poštenje su potrebne žrtve kakve kukavica ne umije da podnese, a potrebna je i velikodušnost koju on ne može razumijeti.”J.D

Mudrost li je biti kukavica?



Ne osjećati.

Ne grliti.

Ne izgovoriti.

Ne boriti se.



Hrabrih je malo.

“Hrabrost ili ludost?”

Zapitali bi se neki.



Mudrost li je biti kukavica?



Prepustiti.

Odbiti.

Zaboraviti.

Otići.



Precrtati sve kao da je ništa.

“Imao si pravo!”

Rekli bi neki…



Skini taj podrugljivi osmjeh,

dok čitaš ljubav koju ti pisah.

I ne pitaj .

Ova slova suzom vezana

nisu tebi namjenjena.



Samo ću te upitati još jednom.

Jesam li to i ja postala kukavicom?

Ili mi je možda došlo,

napokon,

iz dupeta u glavu?!

Na kraju svega...stopala još plešu

Poslednje korake razočarenja,
izvini,
odplesat ću sama.
Ovaj put za tebe nema mjesta
u vihoru pijane boli.
Pusti da nosi me zvuk
svega onog što biti neće.
Makar još ovaj put...
Korake nijeme da pratim.

Ne ogledaj se u dodiru mom.
Prsti već odavno slijepi.
Ne poznaju purpurnu kožu ,
na dlanu,
što  milovao je dlan moj.
Niti osjetih više ikad
miris kolonjske vode,
na vratu čovjeka
koji si bio.
Zbog kojeg sada patim.

Poslednji put ću,
mili,
obrisat krvave suze.
Zabaciti ramena u natrag,
okret napraviti smio.
Dok kreštava pjesma sjete
na uvce mi dopirala bude.
Ubijajući veseli ritam
nekada sretne mi duše.

Ne,ne dotiči osjećaje tanane!
Poslednjim plesom obgrljene.
I pusti me da zaludno igram
u ritmu valcera smrti.
Nek stopala bolna plešu
na rubu sna i jave.
Ludački,ne umorno,spretno
dok stare karte se ruše.

AKO ME SRETNEŠ

Možda me sretneš na kraju staze.
Tamo gdje lutalice traže svoju sreću.
Umornu od svijeta,kako nijemo sjedim.
Dok olovni vojnici moju pjesmu gaze.

Možda me sretneš pri zalasku sunca.
Kako sjetno skupljam već uvelo cvijeće.
Upalih očiju,osušenih usta.
I sa velom tuge oko nijemog srca.

Ako me sretneš,bilo gdje i kada.
Tiho prođi dalje,ne diraj mi želje.
Nek mi srce pjeva uvenulom cvijeću.
Nek mi noći svijetli još živuća nada.

Zažmurila sam...više ne postojiš

Budala je malo,

o milo moje…

Ja bila sam jedna,

no više neću.

Na jastuku bijelom

bacih lude snove.

okrenuh leđa

svemu što je tvoje.



Dobrih je malo,

al’ ja više nisam

budala što bijah,

da ti ego hranim.

Ne dam ti osmijeh,

ni riječ,ni slovo.

Na tebe da trošim

neću svoje boje.



Nisam više slaba,

da ti ruku pružim.

Niti da mi leđa

trpe tvoje boli.

Od sada su jutra

samo moja jutra.

I noći su crne

samo moje noći.



Ožiljak će biti

da me nijemo sjeća.

Ruka prijateljstva

oprezno se pruža.

Znam boljet će dugo

izdajička rana.

No jednog će dana

i to,vjeruj,proći.

I ostadoh živa 2.

Opet su noćas zvale me sjene.
Na vratima pakla pružile ruke.
Smrtne pjesme,zavodljive,njene
obećavahu skratiti sve moje muke.

Opet su noćas anđeli raja
slavuja pjesmom zvali me u skute.
U vječni život,sreću bez kraja.
Pokazivaše očima neke nove pute.

Ali mlada duša odbi da gori
ili da hodi putem vječne sreće.
Odabra da živi,da se hrabro bori,
da kroz život ovaj ustrajano šeće.

Kad Noć Proguta Dan

Truni srećo lutalice!
Nek ti tmina sunce gasi.
Za osmjeh si dušu dala.
Nek ti patnja lice krasi.

Prokleto je svako jutro
u kom ime slatko čuješ.
Ljubav kitim crnim slovom.
Moje noći smijehom truješ.

Crkni pseto,izdajice.
Što na nebu kurvo sjajiš?!
U mrak skrit ću čežnje svoje.
Dok iznova ne zatajiš.

.-"OH,A GOVORIM RIJEČI U NADI,OVOM DRHTAVOM RUKOM, CIJEPAJUĆI SRCE AKORDIMA"

I gorjelo je pod nogama,
baš kao nekada.

Ni slani potoci iz zelenih dubina
nisu mogli ohladiti sve vatre na kojima me spališe.

Više te ne čujem!
Više te ne čujem!

Vidim te od nikada...
----------------------------------
Milujem latice zablude.

Oh kako je sladak njen otrov!

Nije dovoljno ćutati,
pa čak ni to biti sa druge strane ogledala.

Moje si naličje!
Moje si naličje!

Lice već odavno nemam...
-----------------------------------------
Sad razumijem leptire...

Jedna sam od gusjenica.

Ostati u čahuri,
ili živjeti jedan dan?
Osjetiti tebe?

Umrijeti je lako!
Umrijeti je lako!

Teško je živjeti.

http://youtu.be/JRWox-i6aAk

Za zbogom,za kraj

Zadnji put ti pišem u nadi
da kameno srce će moći
razumjeti govor duše ove,
zaliječiti sve krvave noći.

Od danas ruka će ova
ostati nijema za sjene.
Nek ničega više nema
za ljubav,za tebe,za mene.

Smješno je bilo mili
paučinom od želja isplesti snove.
I sreću za rukave vući,
kad tuga me uporno zove.

Zato ćutke,bar zadnjeg puta.
Pročitaj,ljubav je pjesma.
Dok olovku odlažem na stranu.
Nek koža ti postane tijesna.

IZMEĐU SNA I JAVE

Ušuškana u svilene snove
sklapam oči pred crnom javom.
I miris tvoj jasno osjećam,
korake tvoje na pragu čujem.

Iznova predana ćudima svojim,
kao da nema ni jučer ni sutra.
Odvažna i luda,
svoja osjećanja tvojim slovom trujem.

Ništa je sve odavno za mene.
Bijele su noći,no crna su jutra.
I sunce je crno i peče dušu
kao da hoće da probudi boli.

Neznatni trzaji dušom haraju,
kao da tijelo bude svojom rimom.
Oči su svjedok slogova što pjeva
prokleto mi srce koje zalud voli.

Dahom svojim udahni mi ljubav

Jednim dahom srušene su zidine

u koje godinama zidah osjećaje.

Jednim dodirom usana vrelih

otvorio si nove pute.



Treptajem vrhova prstiju

učinio si da san vječito traje.

Kao topli dom

ponudio mi svoje skute.



Grli me vječno dragi.

Ne želim se buditi iz slatkog sna.

Nek miris tvoje kože

sladi moje noći.



U očima tvojim našla sam mir.

Ruku da me čuva od posrtanja,dna.

Udahni mi ljubav

koja nikad neće proći.