petak, 16. kolovoza 2013.
srijeda, 26. lipnja 2013.
Bulevar uzdaha
Sakrivam dlanove u džepu kaputa.
Usamljeni,promrzli,nikome mili.
Jesmo li došli na kraj puta?
Koplja odložili,barjake svili.
Oči u oči sa totalnim krahom.
Za nama pustoš,nema sažaljenja.
U potrazi prah za srodnim prahom.
Jednom kad’ umreš nema ozdravljenja.
Još vučem korak stazama sjete.
Bulevar uzdaha sakuplja suze.
Orlovi pali,vrane još lete.
Guje u grudima migolje se,puze.
Hladnom rukom na kamenu hladnu
krvlju svojom potpisujem pad.
U džepu kaputa skrivam dušu jadnu,
dok i s’ tobom putuju tuga,čemer,jad.
ponedjeljak, 17. lipnja 2013.
Na kamenom mostu
Na kamenom mostu skamenjeno srce čeka.
Nekog iz daleka?
Vjetar u duši zastore njiše.
Pjesma se bolom čita,suzom piše.
Na kamenom mostu žena zoru dvori.
Drini sestri svoju tugu zbori.
Umiva kiša crnilo sa lica.
Slika nije slika,postala je skica.
Pod nogama kamen,a u duši stijena.
Sada samo utvara,a bila je žena.
Na kamenoj Ćupriji skamenjeno srce čeka.
Nekog iz daleka.
Nekog iz daleka?
Vjetar u duši zastore njiše.
Pjesma se bolom čita,suzom piše.
Na kamenom mostu žena zoru dvori.
Drini sestri svoju tugu zbori.
Umiva kiša crnilo sa lica.
Slika nije slika,postala je skica.
Pod nogama kamen,a u duši stijena.
Sada samo utvara,a bila je žena.
Na kamenoj Ćupriji skamenjeno srce čeka.
Nekog iz daleka.
ponedjeljak, 27. svibnja 2013.
U vrijeme kad su cvali jorgovani
Kada ono zamirisaše jorgovani?
Sjeti me!
Ne bješe li to na kraju jedne priče,
bez naslova?
One priče čije sam svako slovo živjela cijelim svojim bićem.
Nekako sam se izgubila.
Zatrpali me novi redovi iluzije.
Izgubila sam, već odavno,čulo mirisa.
Još uvijek mogu opipati tvoje strahove…
******************************************
Postojalo je vrijeme razumjevanja.
Više ni to nemamo.
Na uglu ulice stare
prenuše me crkvena zvona.
Pod rukom buketić ti jorgovana,
pod drugom meškolji se ONA.
Kao da jučer je bilo,
a odavno već je za nama.
Samo još slučajni susret
srce,k’o staklo mi slama.
I miris što cvjetovi šire
golicaju negdašnje pute.
Suze me izdaju,bijedne,
oplakuju poznate skute.
Korak pokrećem lagano.
Za mnom umiru zvona.
U dnu tjeskobe moje
ti,pored tebe ONA.
Sjeti me!
Ne bješe li to na kraju jedne priče,
bez naslova?
One priče čije sam svako slovo živjela cijelim svojim bićem.
Nekako sam se izgubila.
Zatrpali me novi redovi iluzije.
Izgubila sam, već odavno,čulo mirisa.
Još uvijek mogu opipati tvoje strahove…
******************************************
Postojalo je vrijeme razumjevanja.
Više ni to nemamo.
Na uglu ulice stare
prenuše me crkvena zvona.
Pod rukom buketić ti jorgovana,
pod drugom meškolji se ONA.
Kao da jučer je bilo,
a odavno već je za nama.
Samo još slučajni susret
srce,k’o staklo mi slama.
I miris što cvjetovi šire
golicaju negdašnje pute.
Suze me izdaju,bijedne,
oplakuju poznate skute.
Korak pokrećem lagano.
Za mnom umiru zvona.
U dnu tjeskobe moje
ti,pored tebe ONA.
četvrtak, 23. svibnja 2013.
Kad kazaljke na satu pokažu ponoć
Ledenim zrakom,jedne trome noći,
prostrije se vrisak okićen silinom.
Umorna majka ljulja svoje čedo
ubivši Ženu odavna u sebi.
Svetom vodom iz očiju bijelih
okupa ruke,stopala i lice.
Srce joj bolno pjeva pjesmu Ocu,
da mali anđeo sudbu svoje majke doživio ne bi.
Lišće na grani požutje od boli
što majka, ne Žena, plače tužnim glasom.
I bijelom rukom u uvojak plavi
uvija sreću dalekih nam čuda.
Potamnjela voda nosi teške misli.
Otiče i zadnja nada ove majke.
Djetešcu se milom pokloni k’o Ocu.
Čudna je ova sudbina nam huda.
prostrije se vrisak okićen silinom.
Umorna majka ljulja svoje čedo
ubivši Ženu odavna u sebi.
Svetom vodom iz očiju bijelih
okupa ruke,stopala i lice.
Srce joj bolno pjeva pjesmu Ocu,
da mali anđeo sudbu svoje majke doživio ne bi.
Lišće na grani požutje od boli
što majka, ne Žena, plače tužnim glasom.
I bijelom rukom u uvojak plavi
uvija sreću dalekih nam čuda.
Potamnjela voda nosi teške misli.
Otiče i zadnja nada ove majke.
Djetešcu se milom pokloni k’o Ocu.
Čudna je ova sudbina nam huda.
utorak, 21. svibnja 2013.
Dok čekamo na peronu
Ovo nebo što nas spaja...
Ovo nebo što nas razdvaja...
Oblak samoće,
zraka nade.
Nekada brigade,
danas parade...
Pod rukom sjeta
zarad mliječnog puta.
U srcu mome hrpa regruta.
Jedan sa osmijehom bijelih bisera.
Drugi sa upornošću negdašnjih proletera.
I opet,negdje,na kraju staze
tvoje me oči ljube,maze...
Tvoje mi usne šapuću sreću.
Vidim te u mjesecu,suncu i cvijeću...
Ipak,i noćas,upalit ću svijeću...
Za moju tugu i tvoju sreću.
**************************
Na radiju iznova "Bolero"svira.
Jauk u tonu dušu mi dira.
Hiljadu pitanja i nemira.
ponedjeljak, 20. svibnja 2013.
Nema me više
Nema me više u peru nemira,
niti na strani ispisanih hartija.
Nema me više sa one strane duge.
Nema me pokraj sreće,niti pokraj tuge.
Kao da nikada ne pisah rime.
Kao da ne ljubih tvoje milo ime.
Umrla su slova,riječi i tačke.
Odbacila sam stihove kao stare značke.
Samo, još ponekad,krijući u noći
nadam se da rima možda će mi doći.
Uz suze čitam tvoje drage pjesme.
Znam,i ti bi rekao "To se mala ne smije".
Ponovo bih nekim duginim stazama
Sada kada smo dovoljno zreli da shvatimo
žalimo za nevinošću djeteta,
pupoljcima,tek napupalim...
Miris behara tek nagovještava
sve one "nekada" koje smo davno izgubili,
bacili...
skupa sa klikerima i lutkama.
Prva pjesma pročitana,
prvo slovo npisano...
Bili smo sretni skakućući po lokvama...
Sada smo sazreli,
sa ovim novim proljećem,
nažalost, u neke tužne ljude.
četvrtak, 21. ožujka 2013.
OČI,OČI MI PROKLETE SLIJEPE!
Gledam i ne vjerujem sopstvenim očima.
Zmije se izmigoljile...
vode ljubav...
Još juče su jedna drugoj repove grizle...
Pita me vjerujem li Njemu ili očima grešnim.
Rekoh "TEBI,TEBI VJERUJEM!"
I iskopah mi oči NEVINE.
Za zabludnima nisam išla.
Pratila sam Njegov korak,posipala staze cvijećem.
Sada mu oči pred noge stavljam.
Šta će mi kada ne vidjeh na vrijeme da On nije ON
i da zabludna bijah jedino JA.
JEDNA IZ RUKAVA :)
Ne volim te više!
Tuga pjesme piše.
Ovo duše malo za drugoga diše.
Sve je sada stalo.oluje su tiše.
Tugovanje srca postalo je kliše.
U prikrajku srca nema ti ni traga.
Nekad bila tvoja,sada tuđa draga.
Ne prolazi više preko moga praga.
U Raju si bio,sad idi do vraga.
Nekada ti pisah divne pjesme,rime.
Danas bih da pljunem pogano ti ime.
To što biješe đubre,ponosiš se time.
Dragi,dušo moja,baš imaš i čime.
Ostalo je NIŠTA,iza naše sreće.
Tamo gdje je ZIMA slabo cvijeta cvijeće.
Pognute si glave,žaljenje sve veće.
Zbogom mili skote,niko takve neće.
pATETIKA PIŠE NAJLJEPŠE STIHOVE,ILI KAKO SAM SLOVA POJELA PRIJE RUČKA
Mrzim one što slova nam dadoše!
Zašto nam treba glas da njime plačemo?
Gumica je sjajan predmet.
Njom ću izbrisati redove uzdaha.
Smijeh je tako patetičan...
Ti si patetičan...
Jučer sam glumila francusku sobaricu.
Pokretom kukova sam ti uskratila dosadu.
Riječi su blijede,beznačajne.
Ćutanjem ću ti reći sve.
Glasom bih samo usmrtila anđele.
Danas sam tako patetična...
Okrnjena.
U kosi boje plamena vidjela sam ljubav.
Nije to bila...
Samo odraz željenog.
Rigam osjećaje,brišem ih sa hartije mokre od žaljenja.
Ne okreći se!
Neću biti u tvojim grudima,
uvijek i nikada...
Mrzim slova!
STRANCU
Ponekad zamislim oči ti plave.
U njima dubina mora,okeana.
Boru u uglu kako mi se smiješi.
Ni ona mi često više nije strana.
Opet ih često vidim u zelenom.
Smiješe se dok miluju moje nježne misli.
O kako smo se slatko u zelenom kutu
jedno kraj drugoga sa užitkom stisli!
No ipak tamo,u smiraju dana.
postaju jasno tamne poput noći.
Kao da zbore,dok me njima gledaš
"Hoćeš li sa nama u zalazak poći?"
Ponekad tako vidim ti ruke,
široke šake za zagrljaj spremne.
Usne sočne što mnogo kažu,
ali ipak o svemu ostale su nijeme.
I kosu zlatnu kao polja žita,
ili zrake nasmiješenog sunca.
Možda,ipak smeđu ili crnu.
A srce kuca,bespomoćno kuca.
Vidim u tebi kadkad gologlavog,
vragolastog,vrckastog dječarca.
Ponekad skitnicu,filozofa,gospodina.
Ponekad umornog,oronulog starca.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)