Ponekad zamislim oči ti plave.
U njima dubina mora,okeana.
Boru u uglu kako mi se smiješi.
Ni ona mi često više nije strana.
Opet ih često vidim u zelenom.
Smiješe se dok miluju moje nježne misli.
O kako smo se slatko u zelenom kutu
jedno kraj drugoga sa užitkom stisli!
No ipak tamo,u smiraju dana.
postaju jasno tamne poput noći.
Kao da zbore,dok me njima gledaš
"Hoćeš li sa nama u zalazak poći?"
Ponekad tako vidim ti ruke,
široke šake za zagrljaj spremne.
Usne sočne što mnogo kažu,
ali ipak o svemu ostale su nijeme.
I kosu zlatnu kao polja žita,
ili zrake nasmiješenog sunca.
Možda,ipak smeđu ili crnu.
A srce kuca,bespomoćno kuca.
Vidim u tebi kadkad gologlavog,
vragolastog,vrckastog dječarca.
Ponekad skitnicu,filozofa,gospodina.
Ponekad umornog,oronulog starca.
Nema komentara:
Objavi komentar