Kad nutrine više nema(ili kako sam umrla u tvojim zjenama)

Odavno već samo gorčinu osjećam
u ustima što nekada su poljupci sladili.
Pomislim na vragolasto zelene dubine,
i
ništa…
Pomislim na tamne zjenice poetikom obasute,
i
ništa…
Trula sam…
Mozukla…
Zar ženke ne biraju mužjake?
+++++++++++++++++++++++++
Drhtave,znojne dlanove
prislonim na lijevu stranu patetike,
i
shvatim.
Tamo već odavno propuh zastore njiše.
Nema me.
Oh!
Nema me…
Kada li su me godine pojele?
+++++++++++++++++++++++++++++
Pomirena i spremna idem ka giljotini.
Nemoj plakati,
krvniče moj.
Ne,
ne želim da ruka ti putem svjetlosti
prereže sva moja sjećanja.
Lagano,
sasvim lagano
zadaj mi poljubac smrti,
i
pusti.
Nek sjećanja igraju poslednji ples za mene.
U ovom trenu
kad tvoje zjenice su me izdale.