Laku noć dušo...

Mučnina u želudcu tjera me da izbljujem sve one godine
što darovah ti tako olako…
Povlačim se iznova,
igrajući uz muziku tvojih pogrda.
Korake davno naučene…

Nisam ni prva ni poslednja koja se duše odrekla,
i čuči nad pepelom vatre koja se odavno ugasila.

Dželat moj si mili…

Oštricom svoga bijesa ubijaš u meni ženu.
Dok osmijehom na usnama suhim krijem trzaje zadnje.

Sutra ću položiti ruže na spomenik svoje sreće.
Nek skupa sa srcem napuklim vene i žuto cvijeće…