Negdje,tu iza oblaka

Jutros,dok je kiša kvasila pločnik moje prošlosti...

Ma nije nekako ni važno...

Jutros,eto tako dok je kiša spirala neke umazane tragove...


Nije ni bitno!


Nego šta ono htjedoh reći?
A,da...

Jutros dok je ta kiša tako cvilila niz moje oluke.
dok su oblaci tmurno promatrali tek iznikle zumbule.
Ne htjedoh se predati tugovanju,monotoniji...

Ispružih jednu lijepu misao.
Prodrmah još sneno rame malog Sunašca.

Ono mi se, milo, nasmješi
I ogrija ovu moju dušu bijelu.