Negdje,tu iza snova

Negdje...
Tamo...
Na uglu snova.

Tamo gdje se sve završava i gdje sve počinje.

Sreli smo se,
sasvim slučajno.
Izgubljenim pogledima tražeći neke poznate zjenice.

U moru nespokojnih,umornih i pomalo zasićenih...

U masi nedosanjanih,suludih,ustreptalih...

Između zareza,upitnika i po koje tačke.

Opjevani u nekim zaboravljenim stihovima.
Pomalo odbačeni od drugih,
a po najviše od samih sebe.


Negdje...
Tamo...
Na raskršću sna i jave.

Tamo gdje sanjalice grle svoje želje.

Opjevala sam te tugama,radostima,nespokojem.
Kao dječarca.
Starca.
Boga!

Raščupao si me, kao lutku,međ' radoznalim dlanovima.
Darujući mi osmjehe.
Suze.
Život!

I opet bih te sanjala!

I opet ćeš me sanjati!

Sjene

Koji su to monstrumi što noću,dok sat pjeva staru melodiju,
vire i keze se?
Nesuvislo mrmljaju strahove napaćenog čovjeka,
igrajući se resama purpurnog prekrivača sanja.

Čije su to oči,niti crne,niti zelene?
Modre, od vremena istrošene...
Što zaviruju u najskrovitije djelove negdašnjeg...
i peku...
peku vrelim kajanjem.

Jesmo li se pronašli pod nečijim tepihom,
zaroljani suzama...
popucali po šavovima?
Ili nam pak zavjese noćnih čekanja kriju prazne osmjehe?

Prepoznaješ li me,čovječe?!

Ovako istrošenu ,zgužvanu i bačenu...

Ja tebe prepoznah po pustim željama.
Umornog...
Zaboravljenog...
Satrvenog...

Ruke su se poznale...

Bol se uzmirisao.

I u tugama ljubavlju pojemo

Sjajem jednog crnog oka
obasjan korak nekih dalekih traganja.

Jedan suton
i neki stari zalasci...

Prazna klupa skrivena u hladovini
stare, vec zaboravljene vrbe.
Tuzne kose miluju prosle godine,
otekle,bas poput plave rijeke.

Nasi prsti isprepletani,
pjevaju negdasnjim zagrljajima...

-----------------------------------

Godine teske...
Dani sumorni...
Ledja pogrbljena...

A oci...
Oci nam se ljube!

Stazama prolaznosti i sjećanja

Jedan imaginarni osmjeh u izlogu starog dućana,
pomalo iskrivljen glumatanjem sreće.
Jedan požutjeli list,zgažen,smrvljen,
pod batom teških crnih koraka.
Jedna plava pletenica čuči u kutu hrastovog sanduka.
Nadajući se ,možda ,još jednom da će osjetiti vjetar u svojim vlasima.
I dani...
Spori,tmurni,neumoljivi.
I godine...
Teške,pogrbljene.
I djevojčica u tebi...njoj...meni...

Kad umre pjesma

Smješno je,zaista…

Nekoć savladavah pobješnjele uragane.
Krpih srce popucalo po šavovima.
Igrah igru ljubavi,strasti i smrti.
Umirah i rađah se kroz slova i zareze.

Nekoć bijah vještica i vila.
Preplivah okeane i dobih krila.
Nekoć sam pjesme pjevala o tebi.
Nekoć bijah potrebna nekom,
a sad suvišna i samoj sebi.

Nekoć mi oči sjaše kao Sunca sjaj,
darovah poljubac,osmejak,zagrljaj.
Nekoć te opjevah.
Sad je svemu kraj!

Jedino moje

Ne budi ludo,milo moje.
Ne mršti ljepotu,međ' obrvama crnim.
Pusti da glavu na mišku ti spustim.
Na bjelini njenoj najljepše su boje.

Ne časi ni časa u ljutnji duše.
Zašto da sumnje razdiru nam sreću.
U oku mome vidi oko svoje.
Nemoj da pakosti našu ljubav guše.

Ne budi ludo,ti,jedino moje.
Ta moja je sreća kutak tvoje usne.
I prsti grubi koji nježno vezu
u mojoj biti slatke niti tvoje.

Negdje,tu iza oblaka

Jutros,dok je kiša kvasila pločnik moje prošlosti...

Ma nije nekako ni važno...

Jutros,eto tako dok je kiša spirala neke umazane tragove...


Nije ni bitno!


Nego šta ono htjedoh reći?
A,da...

Jutros dok je ta kiša tako cvilila niz moje oluke.
dok su oblaci tmurno promatrali tek iznikle zumbule.
Ne htjedoh se predati tugovanju,monotoniji...

Ispružih jednu lijepu misao.
Prodrmah još sneno rame malog Sunašca.

Ono mi se, milo, nasmješi
I ogrija ovu moju dušu bijelu.