TRAGOVI NA DUŠI

Uzanim tunelima zaborava provlačim se

i grebem...dubine tvojih strahova.

Trudim se utisnuti ožiljak,

ne dajući sjećanju da usne.

 

 

Pišem jer...

Pišem jer volim da riječima ljubim.
Repatim zvijezdama da milujem lica.
Uz dašak vjetra poletim visoko
snove da pletem u zagrljaju ptica.

Pišem jer volim da volim vječno.
Samo prazan papir može suze liti.
Danas tebe dragi ja kroz pjesme slavim.
Sutra možda on će voljeniji biti.

Pišem još u nadi da će oči tvoje
prepoznati slova,zareze i tačke.
Ništa drugo nemam osim malog stiha
da ti grudi krasi poput zlatne značke.

Na raskrižju snova

Sjeverozapadno od halucinacija
nazirem ti lik.
Nepomičnim ludilom miluješ mi zjenice.
Hiljadu svjetlosnih godina tvoj dodir je udaljen.

Zgrabila sam zamišljeni osmijeh
zamišljenih smijavica.
Obraze sam pomilovala tvojim riječima.
Gubim te iz vidokruga…

Još jedna noć je na izmaku.

Uzaludnost čekanja širi izblijedjele zrake.

Ništa je oko mene.
Ništa…
i po neki ti.

Nijemi jecaj

Prezirem ljubavne uzdahe
odobrene sunčevim zalaskom.
Skamenjena,
nijema,
zarobljena u stvarnost.

Odavno već sladim kafu.
Pijem je puna gorčine.

Možda rosa na staklu prepozna
sve one bijedne tuge,
što umornim jagodicama šarah
čekajući,
nijema
još jedno svitanje.
*****************************
Rime su me napustile…

Golim rukama vučem slova,tačke i zareze.
Trudim se staviti sve na svoje mjesto.

Rime su me napustile…

Još uvijek sladim kafu.

Tiho...šapni mi sreću

Esencijalnom zavodljivošću šaraš tragove sreće
po mekoći moje puti…
Svilenkasta purpurnost te prihvata
i daje utočište svim tvojim naporima.
Sretni smo!
Vilenjaci noći su zadovoljno promatrli igru ljubavi
što vodila su naša dva bića.
Zanosno plešući pod refleksijom zaludnih zvijezda.
Perfektnom tačnošću,znatiželjno,istražuješ biljege
rođenjem mi date.
Izvijam se ka dahu tvojih snagom obasutih grudi,
i pjevam!Glasom strasti.
Sretni smo!
++++++++++++
Vragolasta zora nam se polako primiče.
Mirisi se prepleli u ljubav…
Spavamo.
Sretni
i umorni…
Vilenjaci,ti i ja…

Kad nutrine više nema(ili kako sam umrla u tvojim zjenama)

Odavno već samo gorčinu osjećam
u ustima što nekada su poljupci sladili.
Pomislim na vragolasto zelene dubine,
i
ništa…
Pomislim na tamne zjenice poetikom obasute,
i
ništa…
Trula sam…
Mozukla…
Zar ženke ne biraju mužjake?
+++++++++++++++++++++++++
Drhtave,znojne dlanove
prislonim na lijevu stranu patetike,
i
shvatim.
Tamo već odavno propuh zastore njiše.
Nema me.
Oh!
Nema me…
Kada li su me godine pojele?
+++++++++++++++++++++++++++++
Pomirena i spremna idem ka giljotini.
Nemoj plakati,
krvniče moj.
Ne,
ne želim da ruka ti putem svjetlosti
prereže sva moja sjećanja.
Lagano,
sasvim lagano
zadaj mi poljubac smrti,
i
pusti.
Nek sjećanja igraju poslednji ples za mene.
U ovom trenu
kad tvoje zjenice su me izdale.