Sjene

Koji su to monstrumi što noću,dok sat pjeva staru melodiju,
vire i keze se?
Nesuvislo mrmljaju strahove napaćenog čovjeka,
igrajući se resama purpurnog prekrivača sanja.

Čije su to oči,niti crne,niti zelene?
Modre, od vremena istrošene...
Što zaviruju u najskrovitije djelove negdašnjeg...
i peku...
peku vrelim kajanjem.

Jesmo li se pronašli pod nečijim tepihom,
zaroljani suzama...
popucali po šavovima?
Ili nam pak zavjese noćnih čekanja kriju prazne osmjehe?

Prepoznaješ li me,čovječe?!

Ovako istrošenu ,zgužvanu i bačenu...

Ja tebe prepoznah po pustim željama.
Umornog...
Zaboravljenog...
Satrvenog...

Ruke su se poznale...

Bol se uzmirisao.

I u tugama ljubavlju pojemo

Sjajem jednog crnog oka
obasjan korak nekih dalekih traganja.

Jedan suton
i neki stari zalasci...

Prazna klupa skrivena u hladovini
stare, vec zaboravljene vrbe.
Tuzne kose miluju prosle godine,
otekle,bas poput plave rijeke.

Nasi prsti isprepletani,
pjevaju negdasnjim zagrljajima...

-----------------------------------

Godine teske...
Dani sumorni...
Ledja pogrbljena...

A oci...
Oci nam se ljube!

Stazama prolaznosti i sjećanja

Jedan imaginarni osmjeh u izlogu starog dućana,
pomalo iskrivljen glumatanjem sreće.
Jedan požutjeli list,zgažen,smrvljen,
pod batom teških crnih koraka.
Jedna plava pletenica čuči u kutu hrastovog sanduka.
Nadajući se ,možda ,još jednom da će osjetiti vjetar u svojim vlasima.
I dani...
Spori,tmurni,neumoljivi.
I godine...
Teške,pogrbljene.
I djevojčica u tebi...njoj...meni...