U vrijeme kad su cvali jorgovani

Kada ono zamirisaše jorgovani?

Sjeti me!

Ne bješe li to na kraju jedne priče,
bez naslova?
One priče čije sam svako slovo živjela cijelim svojim bićem.

Nekako sam se izgubila.
Zatrpali me novi redovi iluzije.

Izgubila sam, već odavno,čulo mirisa.
Još uvijek mogu opipati tvoje strahove…
******************************************

Postojalo je vrijeme razumjevanja.
Više ni to nemamo.




Na uglu ulice stare
prenuše me crkvena zvona.
Pod rukom buketić ti jorgovana,
pod drugom meškolji se ONA.

Kao da jučer je bilo,
a odavno već je za nama.
Samo još slučajni susret
srce,k’o staklo mi slama.

I miris što cvjetovi šire
golicaju negdašnje pute.
Suze me izdaju,bijedne,
oplakuju poznate skute.

Korak pokrećem lagano.
Za mnom umiru zvona.
U dnu tjeskobe moje
ti,pored tebe ONA.

Kad kazaljke na satu pokažu ponoć

Ledenim zrakom,jedne trome noći,
prostrije se vrisak okićen silinom.
Umorna majka ljulja svoje čedo
ubivši Ženu odavna u sebi.

Svetom vodom iz očiju bijelih
okupa ruke,stopala i lice.
Srce joj bolno pjeva pjesmu Ocu,
da mali anđeo sudbu svoje majke doživio ne bi.

Lišće na grani požutje od boli
što majka, ne Žena, plače tužnim glasom.
I bijelom rukom u uvojak plavi
uvija sreću dalekih nam čuda.

Potamnjela voda nosi teške misli.
Otiče i zadnja nada ove majke.
Djetešcu se milom pokloni k’o Ocu.
Čudna je ova sudbina nam huda.

Dok čekamo na peronu

Ovo nebo što nas spaja...

Ovo nebo što nas razdvaja...

Oblak samoće,

zraka nade.

Nekada brigade,

danas parade...

Pod rukom sjeta

zarad mliječnog puta.

U srcu mome hrpa regruta.

Jedan sa osmijehom bijelih bisera.

Drugi sa upornošću negdašnjih proletera.

I opet,negdje,na kraju staze

tvoje me oči ljube,maze...

Tvoje mi usne šapuću sreću.

Vidim te u mjesecu,suncu i cvijeću...

Ipak,i noćas,upalit ću svijeću...

Za moju tugu i tvoju sreću.

**************************

Na radiju iznova "Bolero"svira.

Jauk u tonu dušu mi dira.

Hiljadu pitanja i nemira.

Nema me više

Nema me više u peru nemira,

niti na strani ispisanih hartija.

Nema me više sa one strane duge.

Nema me pokraj sreće,niti pokraj tuge.

Kao da nikada ne pisah rime.

Kao da ne ljubih tvoje milo ime.

Umrla su slova,riječi i tačke.

Odbacila sam stihove kao stare značke.

Samo, još ponekad,krijući u noći

nadam se da rima možda će mi doći.

Uz suze čitam tvoje drage pjesme.

Znam,i ti bi rekao "To se mala ne smije".

Ponovo bih nekim duginim stazama

Sada kada smo dovoljno zreli da shvatimo

žalimo za nevinošću djeteta,

pupoljcima,tek napupalim...

Miris behara tek nagovještava

sve one "nekada" koje smo davno izgubili,

bacili...

skupa sa klikerima i lutkama.

Prva pjesma pročitana,

prvo slovo npisano...

Bili smo sretni skakućući po lokvama...

Sada smo sazreli,

sa ovim novim proljećem,

nažalost, u neke tužne ljude.