Ponovo rođena

Srce titra nekom novom snagom
Isijava,kao zrakama Sunca...
Pronašla sam neku novu sebe
Jaču
Uporniju
Nježniju...
Pustila sam korijene,
Raširila grane...
Lišće se zazelenilo,
Plodovi rodili...
Meka kao pamuk
Ustrajna kao stijena
Duša je zapjevala!

U svijetu olovnih vojnika,
zaspala sam.
Iskrivljenim osmjehom pajaca zapecacena,
negdje,
duboko,
u cosku tvoga sjecanja.

Suvih ociju,
praznog srca,
nagrizene duse.

Tvoja,a nicija!

Svoja.
Izgubljena.
Mrtva.
Izbrisana.

Negdje,
u svijetu olovnih vojnika,
sa osmjehom malog pajaca,
pretocena u rijec,slovo,tacku.

Cekam.

Negdje,tu iza snova

Negdje...
Tamo...
Na uglu snova.

Tamo gdje se sve završava i gdje sve počinje.

Sreli smo se,
sasvim slučajno.
Izgubljenim pogledima tražeći neke poznate zjenice.

U moru nespokojnih,umornih i pomalo zasićenih...

U masi nedosanjanih,suludih,ustreptalih...

Između zareza,upitnika i po koje tačke.

Opjevani u nekim zaboravljenim stihovima.
Pomalo odbačeni od drugih,
a po najviše od samih sebe.


Negdje...
Tamo...
Na raskršću sna i jave.

Tamo gdje sanjalice grle svoje želje.

Opjevala sam te tugama,radostima,nespokojem.
Kao dječarca.
Starca.
Boga!

Raščupao si me, kao lutku,međ' radoznalim dlanovima.
Darujući mi osmjehe.
Suze.
Život!

I opet bih te sanjala!

I opet ćeš me sanjati!

Sjene

Koji su to monstrumi što noću,dok sat pjeva staru melodiju,
vire i keze se?
Nesuvislo mrmljaju strahove napaćenog čovjeka,
igrajući se resama purpurnog prekrivača sanja.

Čije su to oči,niti crne,niti zelene?
Modre, od vremena istrošene...
Što zaviruju u najskrovitije djelove negdašnjeg...
i peku...
peku vrelim kajanjem.

Jesmo li se pronašli pod nečijim tepihom,
zaroljani suzama...
popucali po šavovima?
Ili nam pak zavjese noćnih čekanja kriju prazne osmjehe?

Prepoznaješ li me,čovječe?!

Ovako istrošenu ,zgužvanu i bačenu...

Ja tebe prepoznah po pustim željama.
Umornog...
Zaboravljenog...
Satrvenog...

Ruke su se poznale...

Bol se uzmirisao.

I u tugama ljubavlju pojemo

Sjajem jednog crnog oka
obasjan korak nekih dalekih traganja.

Jedan suton
i neki stari zalasci...

Prazna klupa skrivena u hladovini
stare, vec zaboravljene vrbe.
Tuzne kose miluju prosle godine,
otekle,bas poput plave rijeke.

Nasi prsti isprepletani,
pjevaju negdasnjim zagrljajima...

-----------------------------------

Godine teske...
Dani sumorni...
Ledja pogrbljena...

A oci...
Oci nam se ljube!

Stazama prolaznosti i sjećanja

Jedan imaginarni osmjeh u izlogu starog dućana,
pomalo iskrivljen glumatanjem sreće.
Jedan požutjeli list,zgažen,smrvljen,
pod batom teških crnih koraka.
Jedna plava pletenica čuči u kutu hrastovog sanduka.
Nadajući se ,možda ,još jednom da će osjetiti vjetar u svojim vlasima.
I dani...
Spori,tmurni,neumoljivi.
I godine...
Teške,pogrbljene.
I djevojčica u tebi...njoj...meni...

Kad umre pjesma

Smješno je,zaista…

Nekoć savladavah pobješnjele uragane.
Krpih srce popucalo po šavovima.
Igrah igru ljubavi,strasti i smrti.
Umirah i rađah se kroz slova i zareze.

Nekoć bijah vještica i vila.
Preplivah okeane i dobih krila.
Nekoć sam pjesme pjevala o tebi.
Nekoć bijah potrebna nekom,
a sad suvišna i samoj sebi.

Nekoć mi oči sjaše kao Sunca sjaj,
darovah poljubac,osmejak,zagrljaj.
Nekoć te opjevah.
Sad je svemu kraj!